ponedjeljak, 15. listopada 2012.

11. Vjerska sloboda

Među svim dokumentima Koncila, shema o vjerskoj slobodi je taj koji je doveo do najoštrijih rasprava. Ovo se lako objašnjava utjecajem liberala i zanimanjem za ovu temu od strane urođenih neprijatelja Crkve. Sada, dvadeset godina kasnije, vidimo da naši strahovi nisu bili preuveličani kada objavljen tekst kao deklaracija koja obuhvaća sve koncepte koji su u suprotnosti sa tradicijom i učenjem prijašnjih papa. Koliko je istinito da će svi krivi ili nejasno izraženi principi neizbježno otkriti njihove implicitne zablude. Kasnije u ovom poglavlju pokazat ću kako su napadi na katoličku edukaciju  od strane socijalističke vlade u Francuskoj logična posljedica nove definicije koja se pridaje religioznoj slobodi na drugom Vatikanumu.

Malo teologije će nam pomoći da na pravi način shvatimo duh u kojem je ova deklaracija sastavljena. Početni, i u stvari novi, argument se bazirao na slobodi svakoga čovjeka da iznutra i naizvan prakticira vjeru po svome izboru, na temelju "dostojanstva ljudske osobe". Prema ovom pogledu, sloboda se temelji na dostojanstvu koje joj daje njezin razlog postojanja. Čovjek može držati bilo koju zabludu u ime svoga dostojanstva. To znači staviti kola pred konja. Jer tko god prianja uz zabludu gubi svoje dostojanstvo i ne može više ništa temeljiti na njemu. Točnije, temelj slobode je istina, a ne dostojanstvo. Naš je Gospodin rekao: "Istina će vas osloboditi.".

Što je to dostojanstvo? Prema katoličkoj tradiciji, čovjek izvodi svoje dostojanstvo iz svoga savršenstva, tj. iz svoga poznavanja istine i posjedovanja dobra(duhovnog op.p.). Čovjek je dostojan poštovanja u skladu s njegovom namjerom da sluša Boga, ne u skladu sa svojim greškama koje neizbježno vode u grijeh. Kada je Eva, prvi grešnik, pala, rekla je: "Zmija me prevarila.". Njen i Adamov grijeh, zbog kojeg patimo sve od tada, doveli su do pada ljudskog dostojanstva.

Ne možemo, dakle, pad učiniti uzrokom slobode. Naprotiv, prianjanje uz istinu i ljubav prema Bogu su načela autentične vjerske slobode, koju možemo definirati kao sloboda da damo Bogu bogoslužje koje On zaslužuje te sloboda da živimo po Njegovim zapovijedima.

Ako ste slijedili moj argument, onda možete vidjeti da se vjerska sloboda ne može odnositi na lažne religije; ne može biti razdijeljena na taj način; jedino pravo koje država mora priznati jest pravo građana da prakticiraju Kristovu religiju.

Onima koji nemaju Vjeru, ovo če se sigurno činiti kao pretjerana tvrdnja. Ali Katolik, koji nije zaražen duhom vremena, će ju smatrati sasvim normalnom i legitimnom. Nažalost, mnogo Kršćana je izgubilo ove stvarnosti iz vida: toliko je puta ponavljano da moramo poštivati tuđe ideje, prihvatiti gledište drugih ljudi, a svoje ideje gurnuti u stranu. Taj besmisleni "svatko prema svojoj istini" je postao pravilo; dijalog je postao najviša stožerna vrlina, dijalog koji nužno vodi u ustupke. Kroz zagubljenu ljubav, Kršćanin je počeo misliti da mora ići jedan korak dalje od svojih sugovornika; obično je i jedini koji to čini. On više ne žrtvuje sebe za istinu, kao što su to mučenici činili. Umjesto toga, on žrtvuje istinu.

U drugu ruku, povećanje broja sekularnih država u kršćanskoj Europi je priviknulo ljude na sekularizam te im je pomoglo da se prilagode stvarima koje su suprotne Crkvenom učenju. Ali učenje se ne može prilagoditi; ono je ustaljeno jednom zauvijek.

Na Centralno Pripremnoj Komisiji prije Koncila, dvije su sheme bile priložene. Jednu priložio kardinal Bea pod naslovom "Vjerska sloboda", a drugu kardinal Ottaviani pod naslovom "Vjerska tolerancija". Prva imala četrnaest stranica bez ijedne reference na dokumente Učiteljstva. Druga je imala sedam stranica teksta i šesnaest stranica referenci, od Pija VI(1790.) do Ivana XXIII(1959.).

Shema kardinala Beae je u mom pogledu, i u pogledu ostalih Otaca, propozicije koje nisu u skladu sa vječnim Crkvenim istinama. Na primjer možemo pročitati: "Zato moramo hvaliti činjenicu da se sloboda i vjerska jednakost proglašavaju od strane mnogih nacija i mnogih Međunarodnih Organizacija za Prava Čovjeka.".

U drugu ruku, kardinal Ottaviani je to pitanje dobro iznio: "Kao što i civilna vlast smatra da je dobro štititi građane od zavodljivih zabluda, isto tako može regulirati i usmjeravati javni izražaj drugih oblika bogoslužja i braniti svoje građane od rasprostranjenosti lažnih nauka koje, po sudu Crkve, ugrožavaju vječno spasenje građana.

Lav XIII je u Rerum Novarum rekao da zajedničko vremenito dobro, cilj građanskog društva, nije samo materijalni red nego je to "prvotno moralno dobro". Čovjek je organiziran u društvo na dobro sviju. Kako se može isključiti vrhovno dobro, odnosno nebesko blaženstvo, iz sheme stvari?

Postoji i drugi aspekt uloge Crkve u poricanju slobode lažnim religijama. Promoviranje lažnih ideja prirodno izvršava više utjecajima na najslabije, najlošije obrazovane. Tko bi se suprotstavio dužnosti države da brani nemoćne? To je njena primarna dužnost, razlog postojanja organiziranog društva. Ona brani svoje podanike od vanjskih neprijatelja, brani njihovu svakodnevicu od lopova, ubojica, kriminalaca i agresora svih vrsta. Čak i sekularne zemlje nude zaštitu na području morala zabranjujući, npr. pornografske časopise(iako se situacija u tom pogledu veoma urušila u Francuskoj u zadnjih par godina, a najgore je u zemljama poput Danske). Usprkos tomu, civilizirane kršćanske zemlje su dugo zadržale osjećaj svojih obveza prema najranjivijima, posebice prema djeci. Narod je ostao osjetljiv po tom pitanju te preko obiteljskih zajednica poziva državu da poduzme nužne mjere. Radio programi u kojima je porok previše istaknut, mogu biti ukinute(iako ih nitko ne mora slušati) na temelju toga da djeca više nisu zaštićena jer ih mnogo ima radije. Učenje Crkve u ovom pogledu, koje bi se moglo činiti prestrogo, je u skladu s razumom i zdravom pameću.

Trenutna je moda odbaciti bilo kakav oblik zabrane i oplakivati njen utjecaj u određenim dijelovima povijesti. Papa Ivan Pavao II, odgađajući svoje prohtjeve, osuđivao je Inkviziciju tokom svog posjeta Španjolskoj. No u sjećanju su ostali samo ekscesi Inkvizicije. Ono što se zaboravilo jest to, da je Crkva, kada je stvorila Sveti Oficij(Sanctum Officium Inquisitionis), ispunjavala svoju dužnost zaštite duša te je nastavljala protiv onih koji su pokušavali da falsificiraju Vjeru te tako ugroze vječno spasenje sviju. Inkvizicija je pomogla samim hereticima, kao što netko pomaže ljudima koji skaču u vodu da skončaju svoje živote. Zar ćemo optužiti spasioce za vršenje netolerantne zabrane nad tim nesretnicima? Da učinimo drugu usporedbu, ne mislim da bi Katoliku, pa čak i zbunjenom, palo na pamet da se žali što vlada zabranjuje droge, tvrdeći da izvršava zabranu nad ovisnicima o drogi.

Svi razumiju da otac obitelji odgaja djecu u svojoj vjeri. U Djelima apostolskim centurion Kornelije je, potaknut milošću, primio krštenje "sa svim svojim domom". Kralj Klodvig je na isti način kršten sa svojim vojnicima.

Koristi koje katolička religija donosi sa sobom pokazuju kako je zaveden stav poslije-koncilskog klera koji odbacuje bilo kakav pritisak, pa čak i utjecaj na nevjernike. U Africi, gdje sam proveo većinu svoga života, misije su se borile protiv kazni poligamije, homoseksualnosti i prezira u kojem se drže žene. Degradirani položaj žene u islamskom društvu je vrlo poznat: ona postaje rob ili pokretna imovina čim kršćanska civilizacija nestane. Ne smije biti nikakve sumnje u pravo istine da dominira i da zamijeni lažne religije. I čak, u praksi , Crkva ne propisuje slijepo i beskompromisno ništa što se tiče javnog izražaja lažnih religija. Uvijek je govorila da mogu biti tolerirane od strane vlasti kako bi se izbjeglo veće zlo. Zato je kardinal Ottaviani preferirao termin "vjerska tolerancija".

Ako se stavimo u položaj katoličke država gdje je Kristova religija službeno priznata, vidimo da tolerancija može izbjeći nevolje koje bi mogle biti štetne cjelini. Ali u sekularnom društvu, koje ispovijeda neutralnost, sigurno se neće pridržavati Crkvenog zakona. Pitat ćete, zašto ga onda uopće i održavati?

Kao prvo, to nije pitanje ljudskog zakona koji može biti ukinut ili promijenjen. Kao drugo, napuštanje tog načela ima svoje posljedice. Neke smo već i nabrojali.

Sporazumi između Vatikana i određenih nacija koje su prije pravedno davale privilegiran status katoličkoj religiji izmijenjeni su. Situacija je takva u Španjalskoj, a skorije i u Italiji gdje vjeronauk više nije obvezan u školama. Koliko li će daleko ići? Jesu li ti novi zakonodavci ljudske prirode shvatili da je Papa također glava države? Hoće li i on biti prisiljen sekularizirati Vatikan i narediti izgradnju džamije i protestantske crkve u njemu?

Katoličke države kao takve nestaju. U svijetu postoje protestantske države, anglikanska država, muslimanske države, marksističke države, a ipak misli se da katoličke države više ne smiju postojati. Katolici više neće imati pravo da rade na njihovom uspostavljanju; bit će im dopušteno samo da održavaju vjersku neutralnost države!

Pijo IX je to nazvao "ludilom" i "slobodom propasti"(u smislu vječnog prokletstva, pakla op.p.). Lav XIII je osudio vjersku ravnodušnost države. Zar ono što je bilo dobro u njihovim vremenima sada više nije?

Ne možemo inzistirati na slobodi svih religioznih društava unutar ljudskog društva bez da im u isto vrijeme dopustimo i moralnu slobodu. Islam dopušta poligamiju; Protestanti(ovisno o pojedinoj sekti) imaju više ili manje labave poglede na nerazrješivost braka i kontracepciju. Kriterij dobra i zla nestaje. Pobačaj više nije nezakonit u Europi, osim u katoličkoj Irskoj. Nemoguće je Božjoj Crkvi opraštati ove zloporabe potvrđujući  vjersku slobodu.

Druga posljedica utječe na katoličke škole. Država više ne može garantirati postojanje katoličkih škola te da bi trebale imati većinski udio privatne edukacije. Kao što smo vidjeli, stavlja ih na istu poziciju sa školama ne-katoličkih sekti i kaže: "Ako dopustimo da postojite, moramo to učiniti i pripadnicima Crkve Ujedinjenja te svakoj zajednici toga tipa, pa čak i onoj koja je na lošem glasu.". A Crkva ne smije raspravljati! Socijalistička vlada Francuske je iskoristila Deklaraciju o Vjerskoj slobodi i pokušala spojiti katoličke škole s ostalima i tražiti da rezultirajuće institucije obdržavaju samo prirodni zakon. U drugim slučajevima bile su otvorene djeci svih religija pa su čestitale same sebi kako imaju više muslimanske nego kršćanske djece u nekim područjima.

To je razlog zašto Crkva, prihvaćajući status uobičajenog zakona u građanskom društvu, upada u rizik da postane samo jedna među svim ostalim sektama. Čak i ulazi u rizik da nestane jer je očito da istina ne može ustupiti prava zabludi bez da samu sebe ne porekne.

Katoličke škole u Francuskoj su usvojile(u svrhu javne demonstracije) određenu pjesmu, koja je lijepa sama po sebi, ali s riječima koje izdaju opasan(ubitačan op.p.) duh "slobode, kao jedine istine". Sloboda kao apsolutno dobro je prazna sanjarija. Kad se primjeni na religiju ona vodi u doktrinarni relativizam i praktičnu ravnodušnost. Zbunjeni Katolici se moraju držati Kristovih riječi koje sam citirao: "Istina će vas osloboditi.".

četvrtak, 29. ožujka 2012.

10. Ekumenizam


U ovom neredu ideja (u kojem je nekim Katolicima, kako se čini, baš lijepo), postoji tendencija koja je posebno opasna za Vjeru, pogotovo zato što se pretvara da je ljubav. Riječ koja se pojavila 1927. tijekom kongresa u Lausanneu, u Švicarskoj, bi postavila Katolike u obrambeni stav da su pogledali svoje rječnike. Ekumenizam: pokret prema ujedinjenju svih Kršćanskih crkava u jednu crkvu. Jasno je da ne možemo kombinirati suprotne principe. Ne možemo ujediniti istinu i laž tako da one čine jednu stvar, osim ako ne prihvatimo laž i odbacimo svu ili samo dio istine. Ekumenizam osuđuje sam sebe.

Izraz je toliko u trendu od zadnjeg Koncila da je ušao u svakodnevni govor. Govorimo o sveopćem ekumenizmu, istraživačkom ekumenizmu i svačemu ostalome, da bismo izrazili ukus za raznolikost i eklekticizam(filozofski pravac čija je postavka uzeti principe različitih filozofija koji se najviše dopadaju onome koji je eklekticist op.p.). U religioznom jeziku, ekumenizam se nedavno proširio na nekršćanske religije i prešao u akciju. Novine iz zapadne Francuske daju savršen primjer načina na koji taj evolutivni proces radi. U maloj župi pokraj Cherbourga, Katoličko stanovništvo se zabrinulo za dobrobit Islamskih radnika koji su došli na posao na gradilištu. Za ovu gestu mogu biti samo pohvaljeni. U slijedećoj fazi su Muslimani tražili mjesto da slave Ramazan, Kršćani su im ponudili podrum svoje crkve. Onda se otvorila škola Kur'ana. Nakon nekoliko godina, Kršćani su pozvali Muslimane da slave Božić s njima „u zajedničkoj molitvi sastavljenoj od odlomaka iz Kur'ana i redaka Evanđelja“. Pogrešno primijenjena ljubav ove je Kršćane odvela u zabludu.

U Lilleu su Dominikanci ponudili Muslimanima kapelu da ju pretvore u džamiju. U Versaillesu je u crkvama sakupljana milostinja za „kupovinu bogoštovnog mjesta za Muslimane“. Druge dvije kapele su predane u Roubaixu i u Marseillesu zajedno sa crkvom u Argenteuilu. Katolici su postali apostoli najgoreg neprijatelja Crkve Kristove, što je zapravo Islam, te daju novac Muhamedu. Izgleda da u Francuskoj ima oko 400 džamija, a u mnogo slučajeva Katolici su dali novac za njihovu gradnju.

Danas sve religije imaju Slobodu Grada unutar Crkve. Francuski kardinal je slavio Misu u prisutnosti nekih Tibetanskih redovnika, koji su bili odjeveni u svoju ceremonijalnu odjeću i sjedili su u prvome redu, te im se naklanjao dok je komentator najavljivao: „Ovi budistički svećenici sudjeluju s nama u Euharistijskom slavlju.“. U crkvi u Rennesu, držano je Budino bogoslužje. U Italiji je Budist svečano uveo dvadesetak redovnika(katoličkih op.p.) u Zen.

Mogao bih navoditi beskrajne primjere sinkretizma koji je oko nas. Vidimo razvoj asocijacija, rađanje pokreta koji uvijek nekim čudom nađu crkvenjaka kao vođu koji se želi pridružiti misiji da „spoji sve duhovnosti u ljubavi“. Zapanjujući projekti kao što je transformacija Notre Dame de la Grade(u Marseillesu) u mjesto monoteističkog bogoštovlja za Kršćane, Muslimane i Židove, projekt kojega su srećom spriječile neke skupine laika.

Kakav zaključak iz svega ovoga može izvući Katolik koji vidi da Crkva ispričava takve skandalozne ceremonije? Ako sve religije imaju istu vrijednost, onda bi mogao lako raditi na spasenju i sa Budistima i sa Protestantima. Riskira gubitak vjere u pravu Crkvu. To je zapravo ono što mu se i predlaže. Oni žele podložiti Crkvu prirodnom zakonu; žele ju staviti na isti položaj sa ostalim religijama. Oni odbijaju reći, pa čak i svećenici, sjemeništarci i sjemenišni profesori, da je Katolička Crkva jedina Crkva, da Ona posjeduje istinu, da je ona jedina sposobna voditi čovjeka ka spasenju po Isusu Kristu. „Crkva je samo duhovni kvasac u društvu, ali jednako kao i druge religije; možda malo više nego druge...“. Nekad joj daju malo superiornosti, ako ih pritisnete.

Ako je to tako, onda je Crkva jedva korisna; više nije nužna. Ona je samo jedno od sredstava spasenja.

Moramo jasno reći: takav je koncept radikalno suprotstavljen Katoličkoj dogmi. Crkva je jedina arka spasenja i ne smijemo se bojati to potvrditi. Često ste čuli da se govori: „Izvan Crkve nema spasenja.“, izreka koja vrijeđa moderne umove. Lako je vjerovati da ova nauka više ne vrijedi, da je ispuštena. Čini se preoštrom.

Ali u stvari, ništa se nije promijenilo; ništa se ne smije promijeniti u tom području. Gospodin nije osnovao nekoliko Crkava: ustanovio je samo Jednu. Samo je jedan Križ po kojem možemo biti spašeni i taj Križ je darovan Katoličkoj Crkvi. Nije darovan drugima. Svojoj Crkvi, Svojoj zaručnici, Krist je darovao sve milosti. Niti jedna milost u svijetu, niti jedna milost u povijesti čovječanstva se ne podjeljuje osim kroz Nju.

Znači li to da niti jedan Protestant, Musliman, Budist ili animist neće biti spašen? Ne, a bila bi to druga pogreška ako bi se tako mislilo. Oni koji zazivaju netoleranciju u interpretaciji formule sv. Ciprijana: „Izvan Crkve nema spasenja.“, isto tako odbacuju Vjerovanje: „Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.“, te su nedovoljno poučeni u tome što je to krštenje. Postoji tri načina da ga se primi: kršenje vodom, krštenje krvlju(to je krštenje mučenika koji su ispovjedili vjeru dok su još bili katekumeni) i krštenje željom. (Krštenje krvlju se odnosi na mučeničku smrt krštenika koje otpušta sve aktualne grijehe i vremenite kazne te pribavlja mučeniku put u nebo bez ikakvog zadržavanja u čistilištu. Oci se koriste tim izrazom jer se sam Gospodin korstio time kad je govorio o smrti kojom će umrijeti, odnosno da će se krstiti svojom krvlju, a bio je već kršten na Jordanu. Crkveni nauk glasi da postoji samo jedan sakrament krštenja, a on nije nikome opcionalan, a to mišljenje o opcionalnosti osudio je Tridentski Koncil. Također, Papa sv. Lav Veliki govori da su Krv Gospodinova, posvetna milost i voda krštenja neodvojivi. op.p.)

Krštenje željom može biti eksplicitno(jasno, otkriveno op.p.). Mnogo puta u Africi sam čuo neke od naših katekumena koji mi kažu: „Oče, odmah me krstite jer ako umrem prije nego što opet dođete ići ću u pakao.“. Rekao sam mu: „Ne, jer ako nemaš smrtnog grijeha na savjesti i ako želiš krštenje onda već imaš milost u sebi.“.(Iako postoje mnogi citati koji se čine da su u potporu krštenju željom, službeno Crkveno učenje protivno je tom konceptu. U svakom slučaju Crkva je jasna da svatko treba vjerovati u Trojstvo i Utjelovljenje kako bi se spasio(npr. znači Židovi i Muslimani, čak i ako ništa ne znaju, ne mogu se spasiti, a teolozi kažu da će ljudima dobre volje Bog unutarnjom inspiracijom objaviti ono što je potrebno vjerovati za spasenje ili će im poslati misionara kao što je poslao Petra Korneliju), a primanje posvetne milosti izvan samog sakramenta krštenja je osuđeno. Imamo i izjave o apsolutnoj i univerzalnoj potrebi sviju da se krste vodom, a pošto Bog ne nalaže nemoguće i uvijek svima daje dostatne milosti za privođenje Crkvi, možemo vjerovati da ako je ikome unutarnjom objavom objavio otajstvo Trojstva i Utjelovljenja, mogao mu je objaviti i to da se treba krstiti vodom. op.p.)

Nauk Crkve također priznaje impicitno(skriveno, neotkriveno, nešto što ukazuje, implicira na nešto drugo op.p.) krštenje željom. Ovo se sastoji u vršenju Božje volje. Bog poznaje sve ljude i On zna da među Protestantima, Budistima i Muslimanima i u cijelom čovječanstvu postoje ljudi dobre volje. Oni dobivaju milost krštenja bez da to znaju, ali na učinkovit način. Na ovaj način oni postaju dio Crkve.(O ovome je govoreno gore. Vjera u Trojstvo i Utjelovljenje je nužna za spasenje. Ne može se to poricati i biti spašen. op.p.)

Greška je u mišljenju da su spašeni po svojoj religiji. Oni su spašeni dok su u svojoj religiji, ali ne pomoću svoje religije. Nema Budističke niti Protestantske crkve u Raju. Ovo je možda teško prihvatiti, ali to je istina. Ja nisam utemeljio Crkvu, nego Naš Gospodin Sin Božji. Kao svećenici moramo izreći tu istinu.

Ali pod cijenu kojih teškoća ljudi u tim zemljama, u koje se Kršćanstvo još nije probilo, primaju krštenje željom? Zabluda je prepreka Duhu Svetomu. To objašnjava zašto je Crkva oduvijek slala misionare u sve zemlje svijeta, zašto su tisuće njih podnijeli mučeništvo. Ako se spasenje može naći u bilo kojoj religiji, zašto ploviti preko mora, zašto se izlagati nezdravoj klimi, teškom životu, bolesti i ranoj smrti? Od mučeništva sv. Stjepana pa nadalje(prvi koji je dao svoj život za Krista te je zato njegov blagdan dan poslije Božića), Apostoli su širili Radosnu Vijest širom Mediteranskih zemalja.

Bi li oni to činili da se može spasiti po štovanju Cibele ili po misterijima Eleuzisa? Zašto im je Gospodin rekao: „Idite i navješćujte Evanđelje svim narodima.“?

Zapanjujuće je da danas određeni ljudi žele da svatko nađe svoj način do Boga, prema vjerovanjima koja prevladavaju u njegovom „kulturnom miljeu“. Biskup je jednom rekao svećeniku koji je htio obratiti male Muslimane: „Ne. Uči ih da budu dobri Muslimani; to će biti puno bolje nego da od njih učiniš Katolike.“. Uvjeren sam i znam zasigurno da se prije Koncila, zajednica Taize htjela odreći svojih zabluda i postati Katoličkom. Autoriteti su im rekli: „Ne, čekajte. Poslije Koncila ćete vi biti most između Katolika i Protestanata.“. Oni koji su dali ovaj odgovor uzeli su na sebe veliku odgovornost pred Bogom, jer milost dolazi u jednom trenutku; možda više nikada ne dođe. Danas, braća Taizea su još uvijek izvan Crkve, sijući zbunjenost u umove mladih ljudi koji ih posjećuju.

Pričao sam o obraćenjima koji su strmo padali u zemljama kao što je SAD(gdje su se penjala do 170 000 godišnje), Velika Britanija i Nizozemska. Misionarski duh je izblijedio zbog krive definicije Crkve i zbog koncilske deklaracije o vjerskoj slobodi o kojoj sada moram govoriti.

9. Nova teologija


Uništenje koje je uzrokovano novim katekizmom je već vidljivo u generaciji koja mu je bila izložena. Kao što je zatraženo od Svete Kongregacije za Sjemeništa i Sveučilišta od 1970, u plan studija za moja sjemeništa sam uključio jednu godinu duhovnosti na početku studija. Duhovnost uključuje studij asketike, mistike, vježbanje u meditaciji i molitvi, produbljivanje predodžbe o milosti, nadnaravnoj milosti, prisutnosti Svetoga Duha. Uskoro smo morali ponovno razmisliti. Shvatili smo da su tim mladićima, koji su došli sa snažnom željom da postanu pravi svećenici, koji su imali unutrašnji život dublji od mnogih njihovih suvremenika te su bili naviknuti na molitvu, nedostajali temeljni pojmovi naše Vjere. Nikada ih nisu naučili. Tijekom godine duhovnosti, morali smo ih učiti katekizam(vjeronauk op.p.)!

Puno sam puta ispričao priču o rođenju Econea. U toj kući, smještenoj u Valaisu u Švicarskoj, između Siona i Martignyja, originalno se htjelo da budući svećenici završe samo svoju prvu godinu(duhovnosti). Poslije toga bi išli na sveučilište u Fribourgu. Cjelokupno sjemenište (u Econeu) se oblikovalo odmah jer sveučilište u Fribourgu nije moglo ponuditi pravu Katoličku edukaciju. Crkva je sveučilišta uvijek smatrala sjedištima teologije, kanonskog prava, liturgije, a Crkveni zakon kao organe svoga učenja ili barem svoga propovijedanja. Sada je sasvim sigurno da se više ni u jednom, ili gotovo ni u jednom, Katoličkom sveučilištu ne poučava prava Katolička vjera. Nisam vidio da ijedno tako radi, niti u slobodnoj Europi(govori o slobodnoj Europi zato što je u vrijeme nastajanja ove knjige ili u vremenu o kojem govori još uvijek postojao Komunizam koji se u zapadnom svijetu smatrao strašnim zlom op.p.), ni u SAD-u, ni u Južnoj Americi. Uvijek ima nekih profesora koji pod izlikom teološkog istraživanja izražavaju mišljenja koja su suprotna našoj vjeri i ne samo u stvarima drugotne važnosti.

Već sam govorio o dekanu Teološkog Fakulteta u Strasbourgu, za koga se prisutnost Gospodnja u Misi može usporediti s prisutnošću Wagnera na Bayreuthskom festivalu. Nije to više pitanje Novus Ordoa za njega. Svijet se tako brzo razvija da se te ideje brzo napuštaju. On misli da moramo predvidjeti Euharistiju koja će proizlaziti iz same grupe. Što on misli pod time? Ni sam nije siguran. Ali u svojoj knjizi, Suvremena Misao i Izražaj Euharistijske Vjere, prorokuje da će članovi te grupe sakupljeni zajedno, stvoriti osjećaj zajedništva u Kristu koji će biti prisutan među njima, ali iznad svega pod prilikama kruha i vina. Ruga se s nazivanjem Euharistije „djelotvornim znakom“(definicija koja je zajednička svim sakramentima). Kaže ovako: „To je suludo, više ne možemo reći takvu stvar jer to u našem vremenu više nema smisla.“.

Mladi studenti koji čuju te stvari od svojih profesora i štoviše od dekana fakulteta, i mladi sjemeništarci koji pohađaju predavanja, su malo pomalo zaraženi zabludom. Primaju obuku koja više nije Katolička. Isto je i za one koji su nedavno čuli Dominikanskog profesora u Fribourgu koji ih je uvjeravao da su predbračni odnosi i normalni i poželjni.

Moji vlastiti sjemeništarci poznaju drugog Dominikanca koji ih je učio da sastavljaju nove verzije Kanona Mise: „Nije teško, a evo vam i nekoliko principa koje možete lako koristiti kad budete svećenici.“. Mogli bi smo u nedogled s ovakvim primjerima. Smulders, na Teološkom Fakultetu u Amsterdamu, sumnja na to da su sv. Pavao i sv. Ivan izmislili koncept Isusa kao Sina Božjega, i zato on odbacuje dogmu o Utjelovljenju. Schillebeeckx (Dominkanac uvelike povezan s Drugim Vatikanskim Koncilom op.p.) sa Sveučilišta u Nimjaegenu, izlazi s najneučuvenijim idejama; on je izmislio „trans-signifikaciju“ podlažući dogmu (o transupstancijaciji) uvjetima svakog dijela povijesti; te pripisuje društvenu i vremensku definiciju dogmi o spasenju. Küng(jedan jedini za kojega ja znadem da je u vezi s njegovim djelima, knjigama, naukom i riječima reagirano, zabranjeno mu je propovijedati i naučavati op.p.), u Tübingenu, prije nego što mu je zabranjeno da naučava na katedri Katoličke teologije, propitivao je otajstvo Presvetoga Trojstva, Blažene Djevice Marije i sakramenata, te je opisao Isusa kao javnog pričopričalicu kojemu nedostaje „sva teološka obuka“. Snackenburg, na Sveučilištu u Würtzburgu, optužuje sv. Mateja da je izmislio ispovijest „Ti si Krist-pomazanik“, kako bi opravdao primat sv. Petra. Rahner, koji je nedavno umro(i koji je bio jedan od glavnih stručnih savjetnika na Koncilu, takozvani Peritus, te je bio jedan od sedmorice koji je razvio Lumen Gentium, te je zastupao transfinalizaciju umjesto transupsancijaciju op.p.), omalovažavao je Tradiciju u svojim predavanjima na Sveučilištu u Münchenu, praktički poričući Utjelovljenje te govoreći o Gospodinu kao o čovjeku „prirodno začetom“; poričući istočni grijeh i Bezgrešno Začeće te zagovarajući teološki pluralizam.

Svi su ovi ljudi hvaljeni do nebesa od vodećih ljudi neo-modernizma. Imaju potporu tiska na takav način da njihove teorije zauzimaju važnost u očima javnosti, a njihova imena su znana svima. Tako oni naizgled predstavljaju cjelokupnost teologije te dobivaju potporu za ideju da se Crkva promijenila. Mogli su nastaviti sa svojim razornim učenjem kroz mnogo godina, nekada prekidani slabim sankcijama. Pape izdaju redovne podsjetnike granica teologove kompetencije. Papa Ivan Pavao II je baš nedavno rekao: „Nije moguće okrenuti se i odvojiti se od tih temeljnih smjernica, definiranih dogmi, bez da se izgubi Katolički identitet.“ . Schillebeeckx, Kűng i Pohier su bili prekoreni, ali nisu bili sankcionirani, a ovaj zadnji (prekoren, ali ne sankcioniran op.p.) za knjigu u kojoj poriče tjelesno uskrsnuće Kristovo. I tko bi pomislio da su na Rimskim Sveučilištima, uključujući i Gregorianu(poznato Isusovačko sveučilište na kojem je predavao naš najpoznatiji Isusovac, Ruđer Bošković), pod izlikom teološkog istraživanja dopuštene najnevjerojatnije teorije koje se tiču odnosa Crkve i Države, rastave braka i ostalih temeljnih pitanja?

Nema sumnje da je ukidanje Svetog Oficija(koji je sada zapravo Sveta Kongregacija za Nauk Vjere, ali bitno oslabljena op.p.), koji je oduvijek od Crkve gledan kao sud Vjere, potpomoglo ove zloporabe. Do tada je bilo tko, laik, svećenik ili a fortiori i biskup, mogao predati Svetom Oficiju bilo koji tekst, bilo koji članak te pitati misli li Crkva da se ono što je napisano slaže ili ne sa Katoličkim učenjem. Mjesec dana ili šest tjedana kasnije, Sveti Oficij bi odgovorio: „Ovo je točno, ovo je krivo, ovo se mora pojasniti; jedan dio je točan, a drugi nije...“.

Svaki dokument je bio proučen i definitivno prosuđen. Šokira li vas što saznajete da su spisi druge osobe mogli biti predani sudu? A što se događa u civilnom društvu? Ne postoji li Ustavni Sud koji određuje što je ili nije u skladu s Ustavom? Ne postoje li sudovi koji se bave slučajevima koji se tiču individualaca i grupa? Čak možemo i pitati suca da intervenira u slučajevima javnog morala, protiv uvredljivog plakata ili časopisa koji se otvoreno prodaje ako naslovnica sadržava pogrdu protiv javnog morala, iako su granice dopuštenog znatno proširene u nedavnim vremenima u mnogim zemljama.

Ali u Crkvi sud više nije bio prihvatljiv; ne smijemo više suditi ili osuđivati. Modernisti, kao i Protestanti, izlučili su iz Evanđelja svoju najdražu frazu: „Ne sudi.“. Ali oni ignoriraju činjenicu da je Gospodin odmah poslije toga rekao: „Čuvajte se lažnih proroka... po njihovim plodovima će te ih poznati.“. Katolik ne smije donositi loše procijenjene sudove grešaka i osobnih čina svoje braće, ali Krist mu[Katoliku] je zapovjedio da zadrži vjeru, a kako to možemo učiniti bez da kritički sagledamo ono što mu se daje da čita ili sluša? Svako dubiozno mišljenje se može predati magisterijumu(Crkvenom Učiteljstvu op.p.); to je i bila svrha Svetog Oficija. Ali poslije reforme, Sveti Oficij je sam sebe definirao kao „Ured za Teološka Istraživanja“. Znatna razlika.

Sjećam se da sam pitao kardinala Brownea, bivšeg generala Dominikanaca, koji je dugo bio na čelu Svetoga Oficija: „Vaša Eminencijo, imate li dojam da je ovo jedna radikalna promjena ili samo površinska i izvanjska?“. Odgovorio je: „O ne. Promjena se desila iz temelja.“.

To je razlog zašto se ne smijemo iznenaditi ako je malo ili ništa osuđeno, ako Crkveni Sud Vjere više ne ispunjava svoju dužnost prema teolozima i svima onima koji pišu o religioznim temama. Iz toga slijedi da su zablude svuda. Šire se od katedri na sveučilištima do katekizama te do svetišta najudaljenijih župa. Otrov hereze završava kada zarazi cijelu Crkvu. Crkveno Učiteljstvo je u vrlo ozbiljnoj krizi.

Najapsurdniji argumenti se koriste da se potpomogne rad tih soit disant teologa. Vidjeli smo određenog oca Duqoca, profesora u Lyonu, koji putuje po cijeloj Francuskoj te drži predavanja o prikladnosti podjeljivanja privremenog svećeništva na određene vjernike, uključujući i žene. Dobar broj vjernika je protestirao tamo i onamo, a jedan biskup iz južne Francuske je zauzeo čvrst stav protiv ovog kontroverznog propovjednika. To se katkada događa. Ali u Lavalu, sablažnjeni vjernici su dobili ovaj odgovor od svoga biskupa: „Naša je apsolutna dužnost u ovom slučaju očuvati slobodu govora u Crkvi.“. To je zapanjujuće. Gdje je pokupio tu ideju o slobodi govora? Potpuno je nepoznata Crkvenom zakonu; ali ipak on smatra da je njena obrana biskupova apsolutna dužnost! To je jednako potpunoj izokrenutosti biskupske odgovornosti, koja bi se trebala sastojati od obrane Vjere i naroda mu povjerenog, od hereze.

Nužno je navoditi primjere iz javne sfere. Zamoli bih čitatelja da mi vjeruje da ne pišem ovo da bih kritizirao osobnosti. Takav je, također, uvijek bio stav Svetog Oficija. Nikada nije proučavao osobe, nego samo spise. Teolog se mogao žaliti da su mu osudili spise bez da su ga saslušali. Ali točno to; Sveti Oficij je osuđivao spise, a ne autore. Rekao bi: „Ova knjiga sadrži izjave koje su u sukobu sa tradicionalnim naukom Crkve.“. Samo to! Zašto se vraćati osobi koja ju je napisala? Njegove namjere i njegova grešnost se tiču drugog suda, a to je ispovijed.

8. Novi Katekizmi


Često sam od Katolika čuo, i još uvijek čujem primjedbu: „Žele nam nametnuti novu religiju.“. Je li ovo preuveličavanje? Modernisti koji su se infiltrirali svugdje u Crkvu te koji vode ples mislili su nas prvo uvjeriti: „Ma ne, imate takav dojam jer su se stari zastarjeli putovi promijenili, zbog prisilnih razloga: ljudi se više ne mogu moliti kao što su se prije molili, moramo pomesti prašinu, prihvatiti jezik koji je razumljiv našim suvremenicima te se otvoriti našoj odvojenoj braći... ali naravno, ništa nije promijenjeno.“.

Nakon nekog vremena, počeli su preuzimati manje mjere opreza te su oni hrabriji među njima počeli činiti dopuštenja u malim grupama ljudi koji isto misle, pa čak i javno. Jedan otac Cardonnel je naokolo propovijedao novo Kršćanstvo u kojem je izazvana „ta divna transcedencija koja čini Boga Sveopćim Monarhom“. Otvoreno je prihvatio Loisijev modernizam: „Ako si rođen u kršćanskoj obitelji, katekizmi koje si učio su samo skeletoni vjere.“. Također: „Naše se Kršćanstvo čini kao da je neo-kapitalističko.“. A i kardinal Suenens je, nakon što je rekonstruirao Crkvu na način koji se njemu dopada, pozvao na „otvaranjem najširem mogućem teološkom pluralizmu“ te za uspostavljanje hijerarhije istina, s onima koje se moraju snažno vjerovati, drugima u koje se moraju malo vjerovati, te s trećima koje nemaju važnosti.

1973. godine s dopuštenjem nadbiskupske kuće u Parizu, otac Bernard Feillet je imao nekoliko predavanja, prilično službene naravi, pod zastavom „Kršćanske formacije odraslih“. U njoj je često govorio: „Krist nije pobijedio smrt. On je bio usmrćen smrću. Na razini života, Krist je bio pobijeđen, a i svi ćemo mi biti pobijeđeni: činjenica je da vjera nije ničim opravdana; ona mora biti uzvik protiv svemira koji ima svoj kraj, kao što smo sada rekli, u percepciji apsurda, u svijesti prokletstva(onog paklenog op.p.), te u stvarnosti ništavila.“.

Mogao bih citirati impresivan broj ovakvih slučajeva koji su uzrokovali razne stupnjeve skandala te su bili odbačeni više ili manje, a neki od njih nimalo. No to je u cjelini proletjelo pokraj Katolika. Da su čitali o tim stvarima u novinama, mislili bi o njima kao o iznimnim zloporabama koje nemaju utjecaj na njihovu vjeru. Ali počeli su se zabrinjavati kada su u rukama svoje djece počeli pronalaziti katekizme koji više nisu predstavljali Katolički nauk onako kako je bio naučavan od pamtivijeka.

Svi novi katekizmi pronalaze svoju inspiraciju više ili manje u Nizozemskom katekizmu koji je izdan 1966. godine, te su ti katekizmi bili toliko sumnjivi da je Papa uspostavio komisiju kardinala da ih pregledaju. Susreli su se u travnju 1967. u Gazzadi u Lombardiji. Ta je komisija postavila deset točaka po kojima je predložila Svetoj Stolici da dalje traži modifikacije. Govorilo se da je, sukladno sa post-koncilskim stilom, u tim točkama bilo neslaganja sa učenjem Crkve. Nekoliko godina prije bile bi otvoreno osuđene, a Nizozemski katekizam bi bio stavljen na Indeks. Spomenute zablude i ispuštanja se ustvari jesu ticala najvažnijih stvari vjere.

Što pronalazimo u njima? Nizozemski katekizam ignorira Anđele te se ne odnosi prema ljudskim dušama kao izravno stvorenima od Boga. Lagano upućuje na to da istočni grijeh nije prenošen od naših praroditelja na sve njihove potomke, nego ga ljudi stječu živeći u ljudskoj zajednici, gdje zlo kraljuje, kao da je on[istočni grijeh] nekakva epidemija. Nema potvrđivanja Marijinog djevičanstva. Niti kaže da je Gospodin umro za naše grijehe, te da je Otac poslao u tu svrhu, te da je to cijena po kojoj nam je božanska Milost vraćena. Posljedično Misa je predstavljena kao gozba, a ne kao žrtva. Niti su Prava Prisutnost niti stvarnost Transupstancijacije jasno potvrđeni.

Crkvena nepogrešivost te činjenica da ona posjeduje istinu su nestale iz tog učenja, a s time i mogućnost ljudskog razuma da „proglasi i prihvati objavljena otajstva“: tako se dolazi do agnosticizma i relativizma. Ministerijalno svećeništvo je minimizirano. Biskupstvo se smatra kao njima predan mandat od strane „Božjega naroda“, a njihov učiteljski autoritet se vidi kao sankcioniranje vjere od strane zajednice vjernika. Ni Papa više nema puni, vrhovni i opći autoritet.

Nije ni Presveto Trojstvo, otajstvo triju božanskih Osoba, predstavljen na zadovoljavajući način. Komisija je također kritizirala objašnjenje koje se daje o učinkovitosti sakramenata, o definiciji čuda te o sudbini duša pravednika poslije smrti. Pronašla je veliku nejasnoću u predstavljanju moralnoga zakona, a „rješenja za slučajeve savjesti“ nisu baš načisto s nerazrješivosti braka.

Čak i da je ostatak knjige „dobar i hvalevrijedan“(što nije za čuditi se, jer su modernisti, kao što sv. Pio x čvrsto ističe, uvijek miješali istinu i laž jedno uz drugo), no ipak, vidjeli smo dovoljno da bi smo ju mogli opisati kao izopačena produkcija posebno štetna za vjeru. Ali ipak, bez čekanja na izvještaj komisije, promicatelji te operacije su otišli cijelu rundu naprijed te su izdali knjigu na više jezika. Tekst nikada nije bio izmijenjen. Nekada je izjava komisije dodana u sadržaj, a nekada nije. Kasnije ću se vratiti na pitanje poslušnosti. Tko je neposlušan u ovome zbivanju? I tko odbacuje „katekizam“?

Nizozemci su dali ritam. Mi smo se ubrzo za njima uhvatili u kolo. Neću obraditi povijest Francuskog katekizma, ali ću stati da pogledamo njegovu zadnju manifestaciju, „Katolička kolekcija dokumenata ključnih za Vjeru“ pod naslovom Pierres Vivantes(Žive Stijene), i posljedičnu poplavu „katehetskih istraživanja“. Ova bi djela iz poštovanja prema riječi „kateheza“ koja se koristi u svima njima, trebala nastaviti sa metodom pitanja i odgovora. Ali ipak, napustila su ovu formu, koja je omogućavala da se sadržaj vjere prouči sistematično, a i teško da i daju kakve odgovore[novi katekizmi]. Pierres Vivantes izbjegava išta potvrditi, osim nekih novih i neobičnih misli koje nemaju veze s Tradicijom.

Kad se spominju dogme, o njima se govori kao o posebnim vjerovanjima dijela čovječanstva koje ova knjiga naziva „Kršćanima“, izjednačavajući ih sa Židovima, Protestantima, Budistima pa čak i sa agnosticima i ateistima. U nekoliko tečajeva katehiste se poziva da traže od djece da izaberu bilo koju religiju. Dobro je za to dijete da sluša nevjernika koji ga ima toliko toga za naučiti. Ono što je važno jest „pripadati timu“, pomagati svojim prijateljima iz razreda te pripremati se za društvene teškoće sutrašnjice u kojima ćemo morati imati udjela, čak rame uz rame s komunistima, kao što se vidi u poučnoj priči Medeleine Derbel. Njena je priča skicirana u Pierres Vivantes te se nadugačko prepričava na drugim tečajima. Drugi „svetac“ čiji se primjer daje jest Martin Luther King, dok su Marx i Proudhon hvaljeni kao „veliki branitelji radničke klase“ koji „kako se čini dolaze izvan Crkve“. Crkva je, vidite, željela ustati i boriti se, ali nije znala kako da se postavi. Ona se zadovoljila sa „javnom nepravdom.“. To je ono čemu se djeca poučavaju.

Ali još ozbiljnije je omalovažavanje Svetog Pisma, djela Duha Svetoga. Tamo gdje bi se očekivalo da odabir biblijskih tekstova počinje stvaranjem svijeta i čovjeka, Pierres Vivantes počinje s knjigom Izlaska pod naslovom „Bog stvara svoj narod“. Katolici ne samo da su nužno zbunjeni nego i uzrujani te im se gadi takva zloporaba riječi.

Moramo doći do Prve Knjige o Samuelu prije nego se vratimo na Postanak da saznamo da bog nije stvorio svijet. Ja ovdje ništa ne izmišljam. Čitamo: „autor priče o stvaranju kao i mnogi ljudi, pita se kako je svijet započeo. Vjernici su malo razmišljali o tome. Jedan od njih je napisao pjesmu...“. Onda, na Salomonovom sudu, drugi mudraci su razmišljali o problemu zla. Da ga objasne napisali su „priču u sličicama“, te imamo zmijino kušanje i pad Adama i Eve. Ali ne i čišćenje(izbacivanje iz raja op.p.). Priča je prekinuta u toj točki. Bog ne kažnjava, kao što Crkva više ne osuđuje nikoga, osim one koji ostaju vjerni Tradiciji. Istočni grijeh(koji je stavljen među navodnike) je „bolest od rođenja“, „slabost koja ide od početaka čovječanstva“ , nešto vrlo nejasno i neobjašnjivo.

Naravno, cijela religija drhti. Ako ne više ne možemo objasniti problem zla u svijetu, onda više nema svrhe propovijedati, služili Misu ili slušati ispovijedi. Tko će nas slušati?

Novi Zavjet se otvara s Pedesetnicom. Naglasak se stavlja na prvu zajednicu koja prozboruje svoj uzvik vjere.
Kao slijedeće ti se Kršćani „prisjećaju“, a priča o Gospodinu se polako pojavljuje iz oblaka njihovoga sjećanja, počinjući s krajem: Posljednja Večera ili Kalvarija. Onda dolazi javni život i na posljetku djetinjstvo pod nejasnim naslovom: „Prvi učenici pričaju pričo o Isusovom djetinjstvu.“.

Na takvim temeljima, ovi tečajevi nemaju problema da ostavljaju dojam da su Evanđeoski izvještaji o Kristovom djetinjstvu samo pobožne legende, takve vrste koje su stari narodi navikli izmišljati kad su bilježili živote svojih velikih ljudi. Pierres Vivantes isto tako daje kasno datiranje Evanđelja što narušava kredibilitet i namjerno prikazuje Apostole i njihove nasljednike kako propovijedaju, slave Otajstva te poučavaju prije nego: „prezentiraju svoju vlastitu verziju Isusovoga života temeljenu na svojem iskustvu.“. Činjenice su okrenute naglavce: osobno iskustvo Apostola sada postaje ishodište objave što oblikuje njihove misli i živote.

Što se tiče „četiri zadnje stvari“, Pierres Vivantes je zbunjujuć i zabrinjavajuć. Što je duša? Odgovor: „Trebamo dah ako želimo trčati; kada netko umre kažemo da je 'izdahnuo'. Dah je život, intimni život osobe. Također kažemo i 'duša' .“. U drugom poglavlju duša se poistovjećuje sa srcem, srcem koje bije i ljubi. Srce je isto tako sjedište savjesti. Što možemo s ovim svime? A smrt: što je to? Autori ne dolaze do zaključka: „Za neke, smrt je zadnji prestanak života. Drugi misle da možemo živjeti poslije smrti, ali nisu potpuno sigurni. Napokon tu su i oni koji su sasvim sigurni u to: Kršćani su među njima.“. Na djetetu je da odluči: smrt je pitanje mišljenja. Ali nije li onaj kojega se poučava Katekizmu već Kršćanin? Ako je tako, zašto mu onda govoriti o Kršćanima u trećem licu umjesto da se čvrsto izjavi: „Mi Kršćani znademo da vječni život postoji i da duša ne umire.“?

Raj je predmet koji se jednako tretira: „Kršćani nekada govore o Raju da opišu savršenu radost bivanja s Bogom zauvijek poslije smrti; to je Nebo, Kraljevstvo Božje, Vječni Život, Kraljevanje Mira.“. Ovo je vrlo hipotetsko objašnjenje. Čini se da se ovdje radi o prenesenom značenju, o metafori koju Kršćani koriste. Ali Gospodin nam je obećao Nebo, ako držimo Njegove zapovijedi, a Crkva je Nebo uvijek definirala kao „mjesto savršene sreće gdje Anđeli i odabranici gledaju Boga i posjeduju Ga zauvijek.“. Ova kateheza predstavlja definitivno nazadovanje po pitanju onoga što su katekizmi prije tvrdili. Jedini rezultat će biti manjak povjerenje u istine koje se naučavaju i u duhovno razoružanje: koja je svrha odupiranja našim instinktima i slijeđenja uskog puta ako nismo veoma sigurni što očekuje Kršćanina poslije smrti?

Katolik ne ide svećenicima ili svome biskupu da ih pita za prijedloge koji će mu pomoći u oblikovanju svojega poimanja Boga, svijeta ili zadnjih stvari. Pita ih što mora vjerovati i činiti. Ako odgovore sa cijelom paletom prijedloga i predložaka života, ostaje samo da si on načini svoju osobnu religiju: on postaje Protestant. Ova kateheza pretvara djecu u male Protestante.

Ključna stvar reforme je težnja protiv sigurnosti. Katolici koji ih imaju su označivani kao škrci koji čuvaju svoja blaga, kao pohlepne egoiste koji bi se trebali sramiti sebe samih. Najbitnije je biti otvoren suprotnim mišljenjima, priznati različitost, poštovati ideje Masona, Marksista, Muslimana pa čak i animista. Obilježje svetoga života jest uključiti se u dijalog sa zabludom.

Iz toga proizlazi da je sve dopušteno. Već sam govorio o posljedicama nove definicije braka. To nisu udaljene posljedice koje bi slijedile ako bi Kršćani shvatili tu definiciju doslovno; čak suprotno, nisu se polako pojavile ako možemo prosuditi po moralnoj popustljivosti koja se dnevno sve više širi. Ali ono što je još šokantnije jeste to da kateheza potpomaže ovaj proces. Uzmimo primjer iz nekog „katehetskog materijala“ kako ga zovu, koji je izdan sa biskupskim imprimaturom oko 1972 u Lyonu, a namijenjen je za učitelje. Naslov je: „Evo čovjeka.“. U sekciji koja se tiče morala čitamo: „Isus nije htio za sobom ostaviti moralni sustav, niti politički, ni seksualni, ni bilo koji. Njegovo stalno inzistiranje je međusobna ljubav. Izvan toga, slobodni ste. Vi odlučujete što je, u bilo kojem području, najbolji način za iskazivanje ljubavi koju nosite prema bližnjemu.“.

Dio o „čistoći“ izvlači posljedice iz tog generalnog principa. Nakon objašnjenja, koje je na štetu knjige Postanka, da se odjeća pojavila kasnije samo kao „znak društvenog položaja i dostojanstva“ te da služi „svrsi pretvaranja(himbe, glumljenja op.p.)“, čistoća je definirana na slijedeći način: „Biti čist je biti u redu, biti vjeran prirodi... Biti čist znači biti u harmoniji, u miru s ljudima i Zemljom: to znači biti u skladu s velikim silama prirode bez otpora i nasilja.“. Nadalje pronalazimo pitanje i odgovor: „Je li čistoća ove vrste spojiva sa Kršćanskom čistoćom? Ne samo da je spojiva, nego i nužna za istinsku ljudsku i Kršćansku čistoću. Isus Krist nije ni porekao ni odbacio nikoji pronalazak ni tekovinu koji su plod dugog istraživanja naroda. Čak nasuprot; došao je da im dade izvanrednu dimenziju: „Došao sam ne da uništim nego da ispunim.“.“.

U potporu svojim tvrdnjama oni autori daju primjer Marije Magdalene: „U tom skupu, ona je ta koja je čista jer je voljela jako, voljela duboko.“. To je njihov način falsificiranja Evanđelja: od Marije Magdalene oni zadržavaju samo grijeh, razuzdan život. Oproštenje koje joj je Gospodin dao ovdje je predstavljeno kao odobravanje njene prošlosti te se ne ističu riječi: „Idi i ne griješi više.“, a niti čvrsta odluka koja je odvela bivšu grešnicu sve do Kalvarije, vjernu njenom Učitelju do posljednjih dana. Ova buntovna knjiga ne zna granica: „Mogu li se imati odnosi s djevojkom“, autori pitaju: „iako se zna da je to zbog užitka ili da se vidi kako žena izgleda?“. A odgovaraju: „Postaviti problem zakona čistoće na ovaj način je nedostojno pravog čovjeka, čovjeka koji ljubi, Kršćanina. Ne bi li to značilo nametati luđačku košulju i nepodnošljiv jaram? Krist je došao baš zato da nas oslobodi od teškog bremena zakona: „Moj je jaram lagan i moje je breme slatko.“.“. Vidite kako su najsvetije riječi rastumačene da se izopače duše! Od sv. Augustina zapamtili su samo jednu rečenicu: „Ljubi i čini što hoćeš!“.

Poslali su mi neke ogavne knjige izdane u Kanadi. Govore samo o seksu i to uvijek sa velikim početnim slovima: „seksualnost življena u vjeri“, „seksualna promocija“,itd. Te slike su apsolutno odvratne. Čini se da žele pod svaku cijenu dati djeci želju za seksom i opsjednutost njime; natjerati ih da misle da je to jedina stvar u životu. Mnogi su roditelji Kršćani protestirali, ali ništa se nije učinilo po tom pitanju i to iz dobrog razloga: na zadnjim stranicama čitamo da su ti katekizmi odobreni od Katehetske Komisije(koja je već ranije spomenuta op.p.). Dopuštenje za tiskanje je dano od predsjednika Biskupske Komisije za Religiozna Učenja Quebeca!

Drugi katekizam, odobren od kanadskog episkopata, potiče djecu da prekinu sa svime kako bi nanovo otkrili svoju osobnost koju svi ti okovi ugušili, te da se oslobode kompleksa koji dolaze iz društva i obitelji. Uvijek tražeći opravdanje u Evanđelju, ti koji daju takve savjete tvrde da je Krist učinio slične raskide te se tako otkrio da je Sin Božji. Zato je Njegova želja da i mi tako učinimo.

Kako netko može prihvatiti ideju toliko suprotnu Katoličkoj religiji pod izlikom da je pokrivena biskupskim autoritetom? Umjesto da govorimo o raskidima trebamo uzgajati veze koji sačinjavaju naš život. Što je ljubav prema Bogu ako ne veza s Njime te poslušnost Njemu i Njegovim zapovijedima? A sveza s našim roditeljima, naša ljubav prema njima, je sveza života, a ne smrti. Ali sada su oni prikazani djeci kao nešto svezujuće i pritiskajuće što umanjuje njihovu osobnost te kao netko od koga se moraju osloboditi!

Ne, ne može biti pitanja o tome da dopustite svome djetetu da ga se iskvari na ovakav način. iskreno kažem, ne možete ih slati na te sate vjeronauka zbog kojih će izgubiti vjeru.

7. Novi svećenici


Čovjeku na ulici, čak i onom najravnodušnijem na religiozna pitanja, očito je da je sve manje i manje svećenika, a novine ga redovno podsjećaju na tu činjenicu. Već je prošlo 15 godina otkad je izdana knjiga pod naslovom: „Sutrašnja Crkva bez svećenika?“.

No situacija je ozbiljnija nego što se čini. Mora se postaviti pitanje koliko će još imati vjeru. Čak i daljnje pitanje o svećenicima koji su zaređeni u posljednjim godinama: jesu li oni uopće pravi svećenici? Da parafraziramo, jesu li njihova ređenja valjana? Ista sumnja pada na ostale sakramente. To vrijedi za određena ređenja kao ona iz Bruxellesa u ljetu 1982. godine kad je biskup posvetitelj rekao ređeniku: „Budi apostol kao Gandhi, Helder Camara i Muhamed!“. Možemo li povezati ove stvari, makar glede Gandhija i Muhameda
s onim što Crkva očito želi?

Evo naredbe za svećeničko ređenje koje se održalo u Toulouseu prije nekoliko godina. Komentator počinje, predstavljajući ređenika njegovim kršćanskim imenom I., s riječima: „Odlučio je podrobnije živjeti svoje predanje Bogu i čovjeku posvećujući se potpuno službi Crkve u radničkoj klasi.“. I. je prošao svoj „put“, takoreći, svoju sjemenišnu formaciju u ekipi. Ta ga ekipa predstavlja biskupu: „Tražimo da priznate i odobrite njegovu prijavu i zaredite ga za svećenika.“. Tada ga biskup upita nekoliko pitanja koja bi trebala sadržavati definiciju svećeništva: „Želiš li biti zaređen za svećenika, biti s vjernicima Znak i Svjedok onoga što Čovječanstvo traži u težnji ka Pravdi, Bratstvu i Miru; služiti narodu Božjem; prepoznati u ljudskim životima čin Božji u putovima kojim idu, u njihovim kulturalnim obrascima, u izborima koji su im otvoreni; slaviti čin Kristov i raditi tu službu; želiš li sa mnom i tijelom biskupâ dijeliti odgovornost koja nam je povjerena u službi Evanđelja?“.

„Materija“ sakramenta je bila sačuvana u polaganju ruku koje slijedi, a također i „forma“, odnosno riječi ređenja. Ali moramo istaknuti da je intencija daleko od jasnoga. Je li svećenik zaređen isključivo za službu jednoj društvenoj klasi te, kao prvotno, da ustanovljuje pravdu, prijateljstvo i mir na razini koja je, kako se čini, ograničena samo na prirodni red? Euharistijsko slavlje koje slijedi, „prva Misa“ novoga svećenika je bila slavljena po tim crtama. Prinos darova je sastavljen posebno za ove okolnosti: „Pozdravljamo te, Gospodine, primajući u Tvoje ime kruh i vino koje nam daješ; želimo Ti ovime pokazati sav naš rad i trud da izgradimo pravedniji i humaniji svijet, sve što činimo da se ostvare bolji životni uvjeti...“. Molitva nad darovima je još nejasnija: „Pogledaj, Gospodine, prinosimo Ti ovaj kruh i ovo vino, da nam postanu jedan od načina na koji si prisutan.“. Ne! Ljudi koji slave na ovaj način ne vjeruju u Pravu Prisutnost!

Jedno je sigurno; prva žrtva ovog sablažnjivog ređenja je mladić koji se zauvijek obvezao bez da točno zna čemu ili misleći da zna. Kako da ne podbaci prije ili kasnije, da se ne zapita određena pitanja? Jer ideal koji mu je ponuđen ne može ga zadugo zadovoljiti; nejasnost njegove misije će postati očita. Svećenik je u suštini čovjek vjere. Ako više ne zna što je, gubi vjeru u sebe i u svoje svećeništvo.

Definicija svećenika koju su dali sv. Pavao i Tridentski Koncil je radikalno izmijenjena. Svećenik više nije onaj koji uzlazi na oltar da prinese Bogu žrtvu hvale za otpuštenje grijeha. Red ciljeva je izokrenut. Svećeništvo ima prvi cilj, koji je prinijeti žrtvu; cilj evangelizacije je sekundaran.

Slučaj I.-a, koji je daleko od toga da je jedinstven, što znamo iz mnogih primjera, pokazuje do kojeg je razmjera evangelizacija preuzela prvenstvo nad žrtvom i sakramentima. Postala je sama sebi svrhom. Ova teška zabluda je rodila ozbiljnim posljedicama.

Evangelizacija, lišena svoga cilja, gubi usmjerenje i traži svrhe koje odgovaraju svijetu, kao što su lažna „društvena pravednost“ i lažna „sloboda“. Ove dobivaju nova imena: razvoj, napredak, razvoj svijeta, poboljšanje uvjeta života, pacifizam. To je jezik koji je doveo do svih revolucija.

Sada, kada žrtva na oltaru više nije prvotna svrha svećeništva, svi su sakramenti u opasnosti, za koje će „osoba zadužena za župni sektor“ i njena „ekipa“ pozvati laike, koji su sami po sebi preopterećeni trgovačkim unijama i političkim zadacima, često više političkim nego trgovačkim unijama. U stvari, svećenici koji se uključuju u društvene teškoće gotovo isključivo biraju čisto političke organizacije. Unutar njih, bore se protiv političkih, crkvenih, obiteljskih i društvenih struktura. Ništa ne ostaje. Komunizam nije našao djelotvornije agente od svećenika.

Jednog dana sam objašnjavao kardinalu što radim u svojim sjemeništima, s njihovom duhovnošću usmjerenoj iznad svega ka produbljivanju teologiji Misne Žrtve te prema liturgijskoj molitvi. Rekao mi je: „Ali Monsignore, to upravo suprotno od onoga što naši mladi svećenici žele. Danas svećenika definiramo samo u pogledu evangelizacije.“. Odgovorio sam: „Koje evangelizacije? Ako nema temeljne i bitne veze sa Svetom Žrtvom, kako ju razumijete? Politička evangelizacija, ili društvena, ili humanistička?“.

Ako više ne navješćuje Isusa Krista, apostol postaje borbeni i marksistički trgovački unionist. To je sasvim prirodno. Razumijemo to. Potrebna mu je nova mistika te ju pronalazi na ovaj način; ali gubi mistiku oltara. Ne smijemo biti iznenađeni ako se, potpuno izgubljen, oženi te napusti svećeništvo. U Francuskoj je 1970. bilo 285 ređenja, a 1980. 111. A koliko ih se tek vratilo ili će se vratiti civilnom životu? Čak ni ove zapanjujuće brojke koje smo naveli ne odgovaraju pravome smanjenju broja klera. Ono što se nudi mladićima i što se kaže da „danas žele“ očito ne zadovoljava njihove aspiracije.

Dokaz je lako pokazati. Nema više zvanja jer više ne znaju što je Misna Žrtva. Posljedično, ne može se definirati što je to svećenik. U drugu ruku, tamo gdje je Žrtva znana i poštovana kao što je Crkva uvijek učila, zvanja su mnogobrojna.

Svjedok sam tomu u svojim sjemeništima. Sve što radimo jest da potvrđujemo vječne istine. Zvanja su nam došla sama od sebe bez reklamiranja. Jedino nas modernisti reklamiraju. Zaredio sam 187 svećenika u 13 godina. Od 1983. godine uobičajeni brojevi su od 35 do 40 ređenja godišnje. Mladići koji ulaze u Econe, Ridgefield(SAD), Zaitzkofen(Njemačka), Francisco Alvarez(Argentina) i Albano(Italija) su privučeni Misnom Žrtvom.

Koja je izvanredna milost za mladića da uziđe na oltar kao službenik Gospodnji, biti drugi Krist! Nema ničeg boljeg i većeg na zemlji. Isplati se ostaviti obitelj, odustati od planiranja obitelji, ili odreći se svijeta te prihvatiti siromaštvo. Ali ako više nema privlačnosti, onda mogu iskreno reći, ništa ne vrijedi i to je razlog zašto su sjemeništa prazna.

Neka nastave linijama koje Crkva prisvaja zadnjih 20 godina i pitanjem: „Hoće li još uvijek biti svećenika u 2000. godini?“(2000. je godina u ono vrijeme kad je ovo pisano – rane 90-te – općenito smatrana za određenu prekretnicu u svijetu. Mnogi futuristički filmovi iz tog i ranijeg vremena sadržavaju radnju koja je smještena u 2000. godinu te prikazuju svijet koji je potpuno drukčiji od onog kakvog ga mi danas znamo.). Odgovor mora biti: „Ne!“. Ali ako se vratimo pravim pretpostavkama vjere bit će zvanja i za sjemeništa i za crkvene redove.

Jer što je to što čini veličinu i ljepotu svećenika ili redovnice? To je prinošenje samoga sebe kao žrtvu na oltaru sa Gospodinom Isusom Kristom. Drugačije, posvećeni život nema smisla. Mladići su velikodušni danas kao što su bili i prije. Žele sami sebe prinijeti. Naša su vremena ta koja su defektivna.

Sve je međusobno povezano. Napadom na temelj građevine, ona je potpuno uništena. Ako nema više Mise, nema ni svećenika. Prema Obredniku je, prije nego što je izmijenjen, biskup morao reći: „Primi moć(vlast) da prinosiš Bogu Svetu Žrtvu i da slaviš Svetu Misu kako za žive tako i za mrtve, u ime Gospodnje.“. Prije toga je blagoslovio ruke ređenika govoreći: „...da štogod blagoslove, bude blagoslovljeno, i da štogod posvete bude posvećeno.“. Moć koja je predana izražena je bez nejasnoća: „Da za spasenje Tvoga naroda i po njihovom svetom blagoslovu, mogu učiniti Transupstancijaciju kruha i vina u Tijelo i Krv Tvoga Božanskoga Sina.“.

Danas biskup kaže: „Primi prinos svetog naroda da ga prineseš Bogu.“. Čini novog svećenika prijelaznim umjesto onim koji drži ministerijalno svećeništvo i prinositeljem žrtve. Nova zamisao je potpuno drukčija. U Svetoj Crkvi svećenik se oduvijek smatrao kao netko tko ima biljeg(karakter) dobiven Sakramentom Svetoga Reda. Ali ipak vidjeli smo biskupa, koji nije „suspendiran“, kako piše: „Svećenik nije netko tko ne radi stvari koje obični vjernici rade; on nije 'drugi Krist' više nego bilo koja druga krštena osoba.“. Taj Biskup je jednostavno zaključivao iz učenja koje prevladava od Koncila i u liturgiji.

Došlo je do zbunjenosti u pogledu odnosa između općeg svećeništva vjernika i onog svećeništva svećenika. Kako su kardinali, koji su trebali provjeriti ozloglašeni Nizozemski katekizam, rekli: „Veličina ministerijalnog svećeništva(svećeništvo svećenika) u participiranju u Kristovom svećeništvu, razlikuje se od općeg svećeništva ne samo u stupnju nego i u suštini(biti, esenciji).“. Držati suprotno, i to samo po ovome pitanju, znači izjednačiti se s Protestantizmom.

Nepromijenjen nauk Crkve je da je svećenik zaogrnut u sveti i neizbrisiv biljeg(karakter). „Tu es sacerdos in aeternum.“(Što će reći: „Zauvijek ti si svećenik.“.). Što god učinio, on će pred Anđelima i Bogom, kroz svu vječnost ostati svećenik. Čak i ako odbaci svoju reverendu, nosi crveni pulover ili bilo koju drugu boju ili počini najgroznije zločine, to neće promijeniti stanje stvari. Sakrament Svetoga Reda je učinio promjenu u njegovoj naravi.

Daleko smo od svećenika koji je „izabran od zajednice da obavlja službu u Crkvi“ i još dalje od svećenika na određeno vrijeme, što su neki predložili, na kraju čega službenik za Bogoštovlje – ne mogu smisliti kako ga drugačije opisati – nanovo zauzima svoje mjesto među vjernicima.

Desakralizirani pogled na svećeničku službu se ne bi pojavio da je kler zadržao ispravno razumijevanje Mise i svećeništva. Jer pravi razlog se pojavljuje kada potpuno shvatimo ove dvije stvarnosti. To je isti razlog zbog kojeg je Gospa ostala djevicom: nosivši Gospodina u svojoj utrobi savršeno je dostojno i prikladno da i ostane djevicom. Isto tako, svećenikov riječima koje izgovara pri Posvećenju, spušta Boga na zemlju. Ima takvu blizinu s Bogom, duhovnim bićem, duhom iznad svega, da je dostojno, pravedno i sasvim prikladno da i on dalje ostane djevcem i da se ne ženi.

Ali neki pregovaraju da na Istoku ima oženjenih svećenika. Ipak, ne dajmo se zavarati: to je samo tolerancija. Istočni biskupi se ne smiju ženiti kao niti oni koji drže neke važne pozicije. Taj kler visoko poštuje celibat, koji sazdaje prastaru Tradiciju Crkve te koju su apostoli obdržavali od trenutka Pedesetnice. Oni koji su kao sv. Petar bili oženjeni, nastavili su živjeti sa svojim ženama, ali ih nisu više „upoznavali“.

Da se primijetiti da svećenici se, koji se prepuste iluziji takozvane socijalne ili političke misije, gotovo automatski ožene. Te dvije stvari idu zajedno.

Ljudi bi da vjerujemo da sadašnja vremena opravdavaju sva dopuštenja, da je nemoguće u današnjim uvjetima živjeti čistim životom, da su zavjeti djevičanstva za religiozne ljude nešto zastarjelo. Iskustvo proteklih 20 godina pokazuje da su napadi, koji se vrše na svećeništvo pod izlikom prilagođavanja sadašnjem vremenu, fatalni za svećeništvo. Ipak „Crkva bez svećenika“ se ne uzima u obzir jer je Crkva u suštini svećenička.

U ovim vremenima žele slobodnu ljubav za laike i brak za kler. Ako zamislite, u ovoj prividnoj nelogičnosti, nesmiljenu logiku koja ima za cilj uništenje Kršćanskog društva, vidite stvari kakve jesu i vaša je pretpostavka točna.

6. Novi oblici Krštenja, Braka, Pokore i Posljednjeg Pomazanja


Katolik, koji ili redovno prakticira vjeru ili onaj koji ide u crkvu u važnim trenucima u životu, se pita osnovna pitanja kao što su: „Što je to krštenje?“.

Ovo je novi fenomen, a ne tako davno bilo tko je mogao odgovoriti na to pitanje te uostalom nitko nije postavljao to pitanje. Prvi učinak krštenja je otkupljenje od Istočnog grijeha; to se znalo od oca do sina i od majke do kćerke.

Ali sada nitko više nigdje ne priča o tome. Pojednostavljena ceremonija koja se odvija u crkvi govori o grijehu u kontekstu koji se, kako se čini, odnosi na ono što će krštenik ili krštenica počiniti tokom svoga života, a ne sa iskonskim grijehom s kojim smo svi mi rođeni.

Zato se krštenje čini jednostavno kao sakrament koji nas ujedinjuje s Bogom ili rađe, koji nas čini članovima zajednice. To je objašnjenje „obreda dobrodošlice“ koji je nametnut u nekim mjestima kao početni korak u prvoj ceremoniji. To nije nikakva privatna inicijativa jer pronalazimo mnogo varijacija u koracima krštenja u listovima Nacionalnog Centra za Pastoralnu Liturgiju. To se zove „odgođeno krštenje“. Poslije dobrodošlice dolazi „napredovanje“, „traženje“. Sakrament će biti podijeljen ili neće biti podijeljen, kada dijete bude sposobno slobodno odlučiti(kako tamo kažu) što može biti u starijoj dobi od 18 ili više godina. Profesor dogmatske teologije, koji je visoko cijenjen u novoj Crkvi, je utemeljio razliku između onih Kršćana čiju vjeru i religioznu kulturu može potvrditi i onih drugih(više od ¾ )kojima pripisuje samo tobožnju vjeru kad zatraže krštenje za svoju djecu. Ti Kršćani „narodne religije“ se očituju tokom pripremnih sastanaka i odgovara ih se od toga da idu dalje od „ceremonije dobrodošlice“. Ova je metoda „primjerenija kulturalnoj situaciji naše civilizacije“.

Nedavno je župnik u okrugu Somme, koji je morao pripremiti dvoje djece za Prvu Pričest, zatražio njihove krsne listove koji su mu poslani iz njihove rodne župe. Saznao je da je jedno dijete kršteno, a drugo ne, suprotno onome u što su roditelji vjerovali. Ovakva se situacija rađa iz onakvih praksi. Ono što oni obave jest nešto slično krštenju što prisutni u dobroj vjeri prihvaćaju kao pravi sakrament.

Sasvim je razumljivo da vam je ovo zbunjujuće. Još se morate suočiti i sa lažnim argumentom, koji se čak pojavljuje u župnim letcima, općenito na način sugestija ili svjedočanstava potpisanih s kršćanskim imenima, odnosno anonimno. Čitamo u jednom od njih da Alan i Evelyn kažu: „Krštenje nije čarobni obred koji će čudom izbrisati bilo koji istočni grijeh. Vjerujemo da je spasenje cjelovito, besplatno i za sve: Bog je izabrao sve ljude u svojoj ljubavi, pod bilo kojim uvjetom, ili bolje, bezuvjetno. Za nas, biti kršten znači odlučiti se na promjenu života, a to je osobno predanje koje nitko ne može umjesto tebe odlučiti. To je svjesna odluka koja implicira uvodno poučavanje, itd.“. Koje su strašne greške počinjene u ovih par redaka! Vode u opravdavanje druge metode; ukidanje krštenja djece. To je još jedno poravnavanje s Protestantima u odbacivanju učenja Crkve koja su točna od samoga početka, kao što je sv. Augustin napisao u 4 . st. : „Običaj krštenja djece nije nedavna inovacija nego vjerno ponavljanje apostolske tradicije. Ovaj običaj sam po sebi i bez ikakvog pisanog dokumenta čini određeno pravilo istine.“. Koncil u Kartagi 251. je propisao da bi se djeca trebala krstiti „čak i prije nego su 8 dana stara“, a Kongregacija za Nauk Vjere je izdala podsjetnik na tu obveze u instrukciji Pastoralis actio, 21. studenog 1980. temeljeći ju na „normi prastare tradicije.“.

To je ono što trebate znati kako biste mogli inzistirati na svetom pravu kad vam netko pokuša odbiti dati vašem novorođenčetu njegov udio u životu u milosti. Roditelji ne čekaju dok im dijete ne napuni 18 godina prije nego se odluče o njegovoj ishrani ili da ima nužni operacijski zahvat. U nadnaravnom redu njihova je dužnost još i veća te vjera koja predsjeda u sakramentu, kada dijete nije sposobno preuzeti na sebe osobni angažman, je odgovornost koju biste imali kad biste lišili dijete vječnog života u Raju. Gospodin sam je rekao na najjasniji mogući način: „Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u Kraljevstvo Božje.“(Iv 3,5).

Rezultati ove čudne prakse su se brzo očitovali. U Pariškoj biskupiji gdje je jedno od dva djeteta kršteno 1965., samo je jedno od četiri djeteta kršteno 1976. Kler jedne župe iz predgrađa su promatrali, bez da su izgledali zabrinuti za to, da je 1965. bilo 450 krštenja, a 1976. 150. U cijeloj Francuskoj pad se nastavlja. Od 1970. do 1981. cjelokupna brojka je pala sa 596 673 na 530 385, a cijela se populacija povećala za više od tri milijuna u istom periodu.

Sve je ovo rezultat krive definicije krštenja. Čim su prestali govoriti da krštenje briše istočni grijeh ljudi su se počeli pitati: „Što je krštenje?“, a odmah zatim: „Kakvo dobro imam od krštenja?“. Ako nisu išli tako daleko, barem su razmišljali o argumentima koji su im predstavljeni te su prihvatili da nema žurbe, te da nakon svega, u doba adolescencije dijete može samo odabrati i pridružiti se Kršćanskoj zajednici na isti način kao da se pridružuje nekoj političkoj stranci.

Vezano za brak postavlja se isto pitanje. Brak je oduvijek bio definiran njegovom prvotnom svrhom, a to je prokreacija te svojom drugotnom svrhom što je bračna ljubav. Sada, na Koncilu su htjeli izmijeniti tu definiciju te reći da nema više prvotne svrhe nego da su obje svrhe o kojima pričam jednake. Kardinal Suenens je onaj koji je predložio tu promjenu, a još se sjećam kardinala Browna, generala Dominikanaca, kako je ustao govoreći: „Caveatis! Caveatis! - Pazite se! Pazite se! Ako prihvatimo ovu definiciju onda idemo protiv cjelokupne tradicije Crkve te ćemo izopačiti značenje braka. Nemamo pravo mijenjati tradicionalne Crkvene definicije.“.

Citirao je tekstove koji podržavaju njegovo upozorenje te je izbila velika uznemirenost u lađi sv. Petra. Kardinal Suenens je pod pritiskom Svetoga Oca morao moderirati termine koje je koristio pa čak i izmijeniti ih. Pastoralna Konstitucija, Gaudium et Spes, usprkos tomu sadrži nejasan redak, gdje je naglasak stavljen na prokreaciju „bez da se umanjuju i drugi ciljevi braka.“. Latinski glagol post habere, dopušta prijevod „bez da se u drugi plan stavljaju drugi ciljevi braka“ što bi moglo značiti „staviti ih na istu razinu“. To je ono što se danas želi; sve što je rečeno o braku dolazi od krive ideje Kardinala Suenensa da bračna ljubav(koja se uskoro počela označavati jednostavno i sirovije kao „seksualnost“) stoji na vrhu svrha braka. Posljedično, pod vodstvom seksualnosti, sve je dopušteno – kontracepcija, planiranje obitelji te naposljetku i pobačaj.

Jedna loša definicija i uvučeni smo u totalni nered. Crkva, u svojoj tradicionalnoj liturgiji, po svećeniku kaže: „Gospodine, po svojoj dobroti, pomaži ustanovu koju si utemeljio za širenje ljudske rase...“. Uzela je redak iz Poslanice sv. Pavla Efežeanima koji ističe dužnosti bračnog para da čine njihov zajednički odnos sliku odnosa ujedinjenja Krista i Njegove Crkve. Često se danas mladenci potiču da smišljaju vlastitu Misu, čak bez da biraju Poslanicu iz Svetoga Pisma nego zamjenjujući ju s profanim tekstom i uzimajući čitanje iz Evanđelja koje nema veze sa sakramentom kojega će primiti. U propovijedi, svećenik dobro pazi da ne spomene one dužnosti kojima se moraju pokoriti, jer se boji da ne bi ostavio zabraniteljski dojam Crkve ili da ne bi uvrijedio ikoju razvedenu osobu koja je u prisutnom puku.

Kao i kod krštenja, radili su se eksperimenti za brak po koracima ili nesakramentalni brak, koji skandalizira Katolike. Ovi eksperimenti, koje episkopat tolerira, dešavaju se slijedeći upute dane od strane službenih organizacija te ih biskupijski službenici potiču. Oblik kojeg je sastavio Centar Jean Bart pokazuje nešto od toga. Evo jednog primjera:


Čitanje iz teksta: „Bitno je nevidljivo očima“(Poslanica sv. Petra). Nema izmijene zavjeta nego je tu liturgija ruku, simbol rada i radničke solidarnosti. Razmjena prstenja(bez blagoslova), u tišini. Spominjanje Robertovog posla: varenje, lemljenje(on je vodoinstalater). Poljubac. Očenaš kojeg mole svi vjernici iz skupa. Zdravo Marijo. Mladenci polažu buket cvijeća pred Marijin kip.

Zašto bi Gospodin ustanovio sakramente ako se oni trebaju zamijeniti ovakvom ceremonijom koja nema u sebi ništa nadnaravno osim dvije molitve na kraju? Prije nekoliko godina, mnogo smo čuli o liturgiji u okrugu Saone-et-Loire. Da bi opravdali ovu „Liturgiju dobrodošlice“ rečeno je da su htjeli dati mladim parovima želju da se kasnije vrate i zapravo vjenčaju. Od oko 200 pseudo-brakova, dvije godine kasnije niti jedan par se nije vratio da regulariziraju svoje stanje. Čak i da se jesu vratili, ostaje činjenica da je svećenik službeno priznao, ako ne i blagoslovio, priležništvo u periodu od dvije godine. Službena Crkvena anketa je otkrila da je u Parizu 23% župa već imalo nesakramentalna vjenčanja za parove (od kojih je jedan bio nevjernički) u svrhu zadovoljenja obitelji ili samih parova, često iz zabrinutosti za društveni komfor.

Ne mora se ni reći da Katolik nema pravo pohađati takve događaje. Što se tiče tzv. mladenaca, oni uvijek mogu reći da su bili u crkvi te će nesumnjivo povjerovati da je njihova situacija pravilna jer su vidjeli svoje prijatelje kako slijede isti put. Zbunjeni Katolici će se zapitati je li išta bolje nego ništa. Ravnodušnost preuzima; bit će spremni pristati na bilo što od jednostavnog općinskog vjenčanja to mladenačke kohabitacije(s obzirom na što se mnogi roditelji žele pokazati puni „razumijevanja“), te na posljetku to slobodnih zajednica. Pred nama ja potpuna dekristijanizacija; parovima nedostaju milosti koje dolaze iz sakramenta te koje su im potrebne za odgajanje djece, ako se barem slože da će imati koje. Slomovi u ovim nesofisticiranim kućanstvima su porasli toliko da se i Ekonomsko-socijalni Savjet zabrinuo, a nedavni izvještaj o tome pokazuje da je i svjetovno društvo svjesno da juri prema propasti, što je rezultat nestabilnosti tih obitelji odnosno pseudo-obitelji.

Tu je i sakrament Posljednjeg Pomazanja. To više nije sakrament bolesnih i nemoćnih. Postao je sakrament starih: neki svećenici ga podjeljuju osobama umirovljeničke dobi koji ne pokazuju nikakve znakove da se približavaju smrti. To više nije sakrament koji je priprema za posljednji trenutak, koji briše grijehe prije smrti te raspoložuje dušu za zajedništvo s Bogom. Ispred sebe imam obavijest koja se dijeli svim vjernicima u pariškoj crkvi da ih upozori na datum slijedećeg Posljednjeg Pomazanja: „Za one koji su još uvijek aktivni, sakrament bolesnih će biti slavljen u prisutnosti cijele kršćanske zajednice tokom Euharistijskog slavlja. Datum: Nedjelja na Misi u 11.“. Ova pomazanja su nevaljana.

Isti kolektivistički mentalitet je pokrenuo modu pokorničkih slavlja. Sakrament ispovijedi treba biti individualne prirode. Po definiciji te u slaganju sa svojom biti to je, kao što sam i prije isticao, sudski čin, sud. Sud se ne može donijeti da se ne istraži slučaj; svačiji slučaj se treba saslušati da bi se prosudio te da bi se onda zadržali ili otpustili grijesi. Njegova Svetost Ivan Pavao II je par puta inzistirao oko ove stvari, specifično kad je Francuskim biskupima 1. travnja 1982. rekao da je osobna ispovijed, koju slijedi individualno odrješenje „zahtjev dogmatskog reda“. Posljedično, nemoguće je opravdati ove ceremonije pomirenja objašnjavajući da je crkvena disciplina popustila, da se prilagodila potrebama modernog svijeta. To nije stvar discipline. Prije je postojala jedna iznimka: opće odrješenje se davalo u slučaju brodoloma, rata, itd.: odrješenje o čijoj se vrijednosti raspravlja među učenim piscima. Nedopustivo je napraviti pravilo od iznimke. Ako konzultiramo Acta Apostolicae Sedes vidjet ćemo slijedeće izraze Pavla VI i Ivana Pavla II u raznim prilikama: „iznimni karakter koletktivnog odrješenja“, „u slučaju velike potrebe“, „u izvanrednim slučajevima velike potrebe“, „veoma izniman karakter“, „iznimne okolnosti“.

Slavlja ovoga tipa su, ipak, postala uobičajena iako nisu česta ni u kojoj župi jer je malo vjernika koji se žele pomiriti s Bogom više od dva do tri puta godišnje. Više ne osjećaju potrebu, što je sasvim predvidljivo jer je pojam o grijehu izbrisan iz njihovih umova. Koliko svećenika još uvijek podsjeća narod na potrebu sakramenta pokore? Jedan vjernik mi je rekao da, kad ide na ispovijed u jednu od pariških crkava u kojoj zna da će naći „svećenika na dužnosti“ , često dobije pohvalu ili zahvalu od svećenika koji je iznenađen da ima pokornika.

Ova slavlja, podložna kreativnosti „animatora“ uključuju pjevanje, a ako ne to onda se pušta CD. Tada dolazi red na Liturgiju Riječi kojoj slijedi litanijski tip molitve na koju skup odgovara: „Gospodine, smiluj se meni grešniku.“, ili neka vrst općeg ispita savjesti. „Ispovijedam se“ prethodi općem odrješenju koje se daje jednom, cijeloj zajednici, što ostavlja samo jedan problem: hoće li osoba koja je prisutna primiti odrješenje iako ga ne želi? Vidim na kopiranom papiru, koji se dijeli onima koji sudjeluju u ovim ceremonijama u Lourdesu, da je organizator sam sebe upitao ovo pitanje: „Ako želimo primiti odrješenje, umočimo ruku u vodu te načinimo znak križa na sebi,“, i na kraju: „Na one koji su označeni znakom križa vodom s izvora, svećenik polaže ruke. Ujedinimo se u njegovoj molitvi i primimo oproštenje od Gospodina.“.

Britanske Katoličke novine, Svemir, prije nekoliko godina posudio je svoju potporu pokretu kojega su lansirali dvojica biskupa te koji se sastojao u tomu da se u Crkvu vrate oni vjernici koji su davno prestali prakticirati vjeru. Apel biskupa nalikovali su javnim obavijestima koje postavljaju obitelji odbjeglih adolescenata: „Mali X, molim te vrati se kući. Nitko neće vikati na tebe.“. Tada je rečeno budućim izgubljenim sinovima: „Vaši biskupi vas ove Korizme pozivaju da se radujete i slavite. U oponašanju Krista, Crkva svoj svojoj djeci nudi oproštenje grijeha, slobodno i bez zabrane, bez potrebnih zasluga i bez zatraživanja. Potiče ih da to prime i moli ih da se vrate kući. Mnogi su oni koji se žele vratiti u Crkvu nakon mnogo godina odvojenosti, ali se ne mogu odlučiti hoće li ići na ispovijed. U svakom slučaju, ne odmah...

Mogli bi prihvatiti slijedeću ponudu: „Na Misijskoj Misi na kojoj će biti biskup u vašem dekanatu(ovdje stoji datum i vrijeme) svi prisutni se pozivaju da prime oprost svih svojih prošlih grijeha. Nije nužno odmah sada ići na ispovijed. Dovoljno je odvratiti se od grijeha te čeznuti za povratkom Bogu, i ispovjediti grijehe kasnije, poslije primanja u stado. U međuvremenu oni samo trebaju pustiti Nebeskom Ocu da ih uzme u svoje naručje i nježno ih zagrli. Podložan velikodušnom činu obraćenja biskup će podijeliti svima prisutnima i koji to žele oprost njihovih grijeha. Mogu odmah primiti svetu pričest...“.

Dnevnik iz Grottoa, dvomjesečni časopis iz Lourdesa, prikazujući ovo čudno pastoralno pismo pod naslovom: „Pričest sada, ispovijed kasnije“, komentirao je na slijedeći način: „Naši će čitatelji biti potpuno svjesni duboko evanđeoskog duha koji je nadahnuo ovo pismo, kao i pastoralnog razumijevanja aktualne ljudske situacije.“.

Ne znam kakvi su bili rezultati, ali nije o tome riječ. Mogu li pastoralne potrebe preteći nauku do točke da se Pričest Tijela Kristova daje bezuvjetno ljudima koji su u mnogim slučajevima vjerojatno u smrtnom grijehu, nakon tolikih godina neprakticiranja vjere? Sigurno ne. Kako možemo tako lagano uzeti u obzir plaćati svetogrđem za obraćenje, te koliko šanse ima da će ovom obraćenju slijediti ustrajnost? Možemo uvidjeti da je prije Koncila te prije ove pastoralne metode „dobrodošlice“ bilo između 14 i 15 tisuća obraćenja godišnje u Engleskoj. Smanjila su se na oko 5 tisuća. Po plodovima će se stablo poznati.

Katolici su jednako zbunjeni i u Velikoj Britaniji kao i u Francuskoj. Ako se grešnik ili otpadnik, slijedeći savjet svoga biskupa, pokaže na kolektivnom odrješenju te pri svetom stolu u tim uvjetima, ne riskira li gubljenje povjerenja u valjanost sakramenata kojima tako lako pristupa kad ima svaki razlog da smatra da ih je nedostojan? Što će se dogoditi ako kasnije zanemari „regularizirati“ se otišavši na ispovijed? Neuspješan povratak u kuću Očevu će samo još otežati finalno obraćenje.

Evo čemu vodi dogmatska opuštenost. U pokorničkim ceremonijama koje se na manje ekstravagantan način dešavaju u našim župama, koliko Katolik može biti siguran da mu je uistinu oprošteno? Predan je istim strahovima kao i Protestanti, unutarnjim mukama koje izaziva sumnja. Sigurno ništa ne dobiva promjenom.

Ako je to loša stvar s gledišta valjanosti, onda je loša i psihološki gledano. Na primjer, koliko je apsurdno dati kolektivno odrješenje sa rezervacijom da se ljudi u teškom grijehu odmah poslije toga moraju ispovjediti. Ljudi neće na sebe privlačiti pažnju pokazujući da imaju teške grijehe na savjesti. To je očito! To je kao da je ispovjedna tajna otkrivena.

Trebamo dodati da vjernici, koji se pričeste poslije kolektivnog odrješenja, više ne vide potrebu da se pokažu pred sudom pokore, a to je i razumljivo. Ceremonije pomirenja nisu dopuna tajnoj, poslušanoj ispovijedi nego ih zamjenjuju i istrebljuju. Idemo prema nestanku Sakramenta Pokore, kojeg je kao i ostalih šest, ustanovio sam Gospodin. Nijedna pastoralna zabrinutost ovo ne može opravdati.

Da bi sakrament bio valjan potrebne su materija, forma i intencija. Ni sam Papa to ne može promijeniti. Materija je božanskog ustanovljenja; ne može Papa reći: „Od sutra koristimo alkohol za krštenje djece...ili mlijeko.“. Niti može promijeniti bit forme. To su bitne riječi. Na primjer , ne može se reći: „Ja te krstim u ime Božje.“, kad je Bog sam ustanovio ovu formu:“Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“.

Sakrament Potvrde je jednako maltretiran. Jedna od današnjih formula je: „Znamenujem te Križem i primi Duha Svetoga.“. Ali djelitelj ne pojašnjava koja je posebna milost sakramenta u kojem se Duh Sveti daje te je sakrament nevaljan(naša/hrvatska je forma drugačija te su sakramenti valjani op.p.).

Zato uvijek odgovaram na zahtjeve roditelja koji imaju sumnje u pogledu valjanosti potvrde koju su njihova djeca primila ili koji se boje da će biti podijeljena nevaljano, vidjevši što se dešava oko njih. Kardinali, kojima sam sâm 1975. godine morao objašnjavati, kudili su me zbog ovoga i otad slične pokude se ponavljaju u tisku na svim mojim putovanjima. Objasnio sam zašto tako radim. Ispunjavam želje vjernika koji od mene traže valjanu krizmu, iako nije dozvoljena, jer smo u periodu kada božanski zakon, prirodni te onaj natprirodni, ima prvenstvo nad pozitivnim crkvenim zakonom gdje se zadnje(crkveni zakon) protivi prvome(božanski zakon) umjesto da bude njegov kanal prijenosnik. Prolazimo kroz izvanrednu krizu te ne treba biti iznenađenja ako nekada zauzmem stav koji nije uobičajen.

Treći uvjet za valjanost sakramenta je prava intencija. Biskup ili svećenik mora imati intenciju(namjeru) činiti ono što Crkva želi da bude učinjeno. Čak ni Papa to ne može promijeniti.

Svećenikova vjera nije među nužnim elementima. Svećenik ili biskup možda više nemaju vjere; netko drugi je ima malo; a neki treći ima vjeru koja nije baš potpuna. To nema direktnog učinka na valjanost sakramenata koje oni podjeljuju, ali može imati indirektan. Sjetimo se odluke Pape Lava XIII. da su anglikanska ređenja nevaljana zbog defekta u intenciji. Anglikanci nisu mogli učiniti ono što Crkva želi zbog toga što su izgubili vjeru, koja nije samo vjera u Boga nego i u sve istine sadržane u Vjerovanju uključujući: „Vjerujem u jednu, svetu, Katoličku i apostolsku Crkvu.“.

Nisu li svećenici koji gube vjeru u istoj situaciji? Već postoje svećenici koji više ne žele učiniti Sakrament Euharistije prema definiciji Tridentskog Koncila. „Ne,“, kažu: „Tridentski Koncil je bio davno. Imamo Drugi Vatikanski. Danas je to trans-signifikacija, ili trans-finalizacija. Transupstancijacija? Prava Prisutnost Sina Božjega pod prilikama kruha i vina? Ne danas!“.

Ako svećenik ovako govori ne čini valjanu posvetu. Nema ni Mise ni pričesti. Kršćani su obavezni vjerovati ono što je Tridentski Koncil definirao o Euharistiji, sve do svršetka vremena. Mogu se dogme pojasniti, ali ne i mijenjati; to je nemoguće. Drugi Vatikanski nije ništa dodao niti povukao te to nije mogao ni učiniti. Svatko tko kaže da ne prihvaća transupstancijaciju na način Tridentskog Koncila je pod anatemom, odnosno odsječen je od Crkve.

To je razlog zašto Katolici u ovom kasnom dijelu dvadesetog stoljeća(vrijeme kada je knjiga napisana op.p.) imaju dužnost biti budniji od svojih otaca. Ne smiju dopustiti da im se nametne bilo kakva ideja u ime nove teologije ili nove religije: jer ono što nova religija želi nije ono što Crkva želi.

5. Ti si dinosaur!


Katolici koji osjećaju da se događaju transformacije teško se suprotstavljaju nemilostivoj propagandi s kojom se susreću(te koja je zajednička svim revolucijama). Govore im: „Ne možeš prihvatiti promjenu. Ali promjena je dio života. Statičan si. Što je bilo dobro prije 50 godina ne može se uskladiti s današnjim mentalitetom ili načinom života. Ovisiš o prošlosti. Ne možeš promijeniti svoje načine!“. Mnogi su se predali reformi da izbjegnu ovu kritiku te nisu mogli pronaći argument protiv ove podrugljive optužbe: „Nazadan si. Ti si dinosaur. Ne ideš ukorak s vremenom!“.

Kardinal Ottaviani je rekao o biskupima: „Boje se izgledati staro.“.

Ali mi nikada nismo odbili određene promjene, prilagodbe koje svjedoče o vitalnosti Crkve. U liturgiji, ljudi mojih godina su vidjeli neke od njih. Nedugo nakon što sam rođen, sv. Pio X je uveo neka poboljšanja osobito kad je dao više važnosti vremenskom ciklusu misala, kad je spustio dob za prvu Pričest za djecu te kad je obnovio liturgijske korale koji su pali u zaborav. Nakon njega je Pio XII smanjio trajanje euharistijskog posta zbog teškoća u modernom životu. Iz istoga je razloga ozakonio popodnevne i večernje Mise, stavio Vazmeno bdijenje uvečer Velike Subote te je preuredio ceremonije Velikog Tjedna općenito. Ivan XXIII je dodao neke sitne promjene tzv. obredu sv. Pia V.

Ali ništa od ovoga nije ni blizu onoga što se dogodilo 1969., kad je uveden novi koncept Mise.

Isto tako, kritiziraju nas da smo privrženi izvanjskim formama koje imaju sekundarnu važnost, kao što je Latinski. To je mrtav jezik koji nitko ne razumije, kako kažu(kao da su ga Kršćani u 16. ili 19. st. razumjeli). Takav nemar od strane Crkve(prema ovom pogledu) jer je čekala toliko dugo da se riješi Latinskog. Mislim da je Crkva imala svoje razloge. Ali ne bismo trebali biti iznenađeni što Katolici osjećaju potrebu boljeg razumijevanja svetih tekstova iz kojih vuku duhovnu hranu, te da žele biti intimnije uključeni u ono što se pred njima zbiva.

Nije narodni jezik uveden u određene dijelove Svete Žrtve da se zadovolje njihove želje. Čitanje Poslanice i Evanđelja na narodnom jeziku je poboljšanje te se prakticira u Parizu u sv. Nikoli iz Chardonneta i u prioratima koje sam ja osnovao. Ići dalje značilo bi izgubiti više nego što bi se dobilo jer razumijevanje tekstova nije krajnja svrha molitve niti čak jedino sredstvo stavljanja duše u stanje molitve tj. u zajedništvo s Bogom. Ako se podari previše pažnje značenju riječi, one čak mogu postati zapreka.

Čudim se što se to ne shvaća, pogotovo danas kada čujemo toliko puno o religiji srca, manje intelektualnoga i više spontanoga. Zajedništvo s Bogom se isto tako može postići pomoću predivne, božanske glazbe kao i pomoću općom atmosferom liturgijskog čina: svetost i religiozni osjećaj mjesta, ili njegova arhitektonska ljepota, ili žar kršćanske zajednice, ili dostojanstvo i pobožnost celebranta, ili simbolički ukrasi,ili miris tamjana. Nevažno je uzvrtiti se dok je duša uzdignuta. Sve što trebate da ovo dokažete jeste otići u Benediktinski samostan koji je sačuvao Bogoštovlje u svom svome sjaju.

Ovo nimalo ne smanjuje potrebu za boljim razumijevanjem molitava ili himana niti za boljim sudjelovanjem. Ali pogreška je postići taj cilj samo uvođenjem narodnog jezika te potpunim ukidanjem univerzalnog jezika Crkve, kao što se nažalost dogodilo u gotovo cijelom svijetu. Samo trebamo pogledati na uspjeh Misâ, pa čak i u Novus Ordu, koje su zadržale pjevanje Credo-a, Sanctus-a ili Agnus Dei-a.

Latinski jezik je univerzalan. Koristeći ga, liturgija nas oblikuje u univerzalno, odnosno Katoličko zajedništvo. Nasuprot tome, lokaliziranje i individualiziranje liturgije lišava ju ove dimenzije koja može ostaviti dubok dojam na dušama. Da bi se izbjegla takva greška, trebalo bi biti dovoljno pogledati Istočne obrede u kojima je liturgija dugo vremena izražavana u narodnom jeziku. I ondje se može vidjeti izolacija od koje članovi zajednica pate. Kad se rasprše daleko od svojih domovina trebaju svoje svećenike za Mise, sakramente i sve vrste ceremonija. Grade posebne crkve koje ih, po prirodi stvari, odvaja od ostatka Katoličke populacije.

Što imaju od toga? Nije baš posve jasno kako je posjedovanje vlastitog liturgijskog jezika povećalo žar za prakticiranje vjere više nego ljudima koji imaju dobrobit univerzalnog jezika koji je možda nerazumljiv čovjeku, ali je dovoljno lagan da se prevede.

Ako pogledamo izvan Crkve, možemo se zapitati kako je Islam uspio sačuvati svoju povezanost iako se širio po različitim regijama i među narodima različitih rasa, kao u Turskoj, Sj. Africi, Indoneziji i crnoj Africi. Uspio je svuda u nametanju arapskog jezika kao jedinog jezika Kur'ana. U Africi sam vidio Islamske pustinjake kako uče djecu napamet recitirati svete tekstove bez da su razumjela ijednu riječ. Islam ide tako daleko da zabranjuje prevođenje svoje svete knjige. Ovih dana je moderno diviti se Muhamedovoj religiji: čujem da se tisuće Francuza obraća na nju te skupljaju priloge u crkvama da grade džamije u Francuskoj. Dobro bismo učinili kad bismo uočili jedan primjer kojega trebamo zapamtiti: podržavajuća moć jednog jezika za molitvu i bogoštovlje.

Činjenica da je latinski jezik mrtva mu[latinskom jeziku] zapravo ide u korist. On je najbolje sredstvo za očuvanje izričaja vjere pred lingvističkim promjenama koje se uobičajeno događaju tokom vremena. Semantika se u zadnjih desetak godina jako razvila te je čak uvedena u francuske škole. Semantika istražuje promijene u značenju riječi, polagani pomak označavanju u toku vremena i čestu u veoma kratkim vremenskim razmacima. Okoristimo se ovom granom znanja da bismo razumjeli opasnost predavanja poklada vjere govornim promjenama. Vjerujete li da smo mogli sačuvati nedodirnute, vječne istine od kvarenja kroz dvije tisuće godina da su bile izražavane u jezicima koji se konstantno razvijaju te koji se razlikuju od države do države te čak od jedne regije do druge? Živući jezici se mijenjaju i kolebaju. Ako ikada postavimo liturgiju u ijedan od njih, stalno ćemo se morati prilagođavati semantičkim zahtjevima. Nije ni čudo što se stvaraju bezbrojni komiteti za ovo i da svećenici više nemaju više vremena slaviti Misu.

Kad sam otišao posjetiti Njegovu Svetost Papu Pavla VI u Castelgandolfo 1976. rekao sam mu: „Ne znam, Vaša Svetosti, jeste li svjesni da u Francuskoj službeno ima trinaest Euharistijskih Molitava.“. Papa je uzdigao ruke prema nebu i uskliknuo: „I više od toga, Vaša Ekscelencijo, i više od toga!“. To mi daje temelj da upitam, bi li ih bilo toliko puno da ih liturgičari moraju sastavljati na latinskom? Osim tih formula koje kruže(poslije što su tu, tamo ili bilo gdje tiskane) moramo spomenuti i kanone koji svećenik improvizira tijekom slavlja i sve što uvodi od „pokorničke priprave“ do „otpusta skupa“. Mislite li da bi to mogao da mora služiti na latinskom?

Drugi vanjski znak protiv kojega se oformilo mišljenje je nošenje reverende, no ne toliko u crkvi ili u posjeti Vatikanu nego u svakodnevnom životu. Pitanje nije od najveće važnosti, ali ima veliku simboličku vrijednost. Svaki put kada Papa to spomene(a Papa Ivan Pavao II je to učinio u više navrata) začuje se urlanje iz svih redova klera. Vezano uz to, pročitao sam u pariškim novinama ovu izjavu od nekog avangardnog svećenika: „To je djetinjasto... u Francuskoj je nošenje prepoznatljive odjeće beznačajno jer nema potrebe za prepoznavanjem svećenika na ulici. Baš suprotno: reverenda ili rimski kolar stvara jednu barijeru... svećenik je čovjek kao i svi ostali. Naravno on je predsjedatelj Euharistijskog Skupa!“.

Taj „predsjedatelj Euharistijskog Skupa“ ovdje izražava ideje koje su suprotne Evanđelju te jasno priznatim društvenim stvarnostima. U svim religijama, vođe nose prepoznatljive znakove. Antropologija, koja je u punom jeku, je tu da to dokaže. Među Muslimanima se vide razlike u odijevanju: ovratnici i prsteni. Budistički svećenici nose odjeću boje šafrana i briju glave. Mladi ljudi koji su povezani s tom religijom mogu se vidjeti na ulicama Pariza i ostalih velikih gradova te njihova pojava ne izaziva kritike.

Habit razlikuje klerika od redovnika, ako što uniforma razlikuje vojnika od policajca. Ali postoji razlika: ovi potonji, predstavljajući javni red, su i dalje kao i ostali ljudi, gdje bi svećenik trebao nositi svoju prepoznatljivu odjeću u svim fazama života. Ustvari, sveti biljeg kojeg je primio na ređenju znači da je on u svijetu, ali da nije od svijeta. To znamo od sv. Ivana: „...niste od svijeta nego sam vas ja izabrao iz svijeta,...“(Iv 15,19). Njegova bi odjeća trebala biti prepoznatljiva te da u isto vrijeme odražava duh skromnosti, diskrecije i siromaštva.

Kao drugo, svećenik ima dužnost da svjedoči za Gospodina.“Vi ste mi svjedoci...ne stavlja se svjetiljka pod posudu...“. Religija ne bi trebala biti ograničena na sakristiju, kao što su vlasti u Istočnoeuropskim zemljama odavno proglasile da treba. Krist nam je zapovjedio da širimo svoju vjeru, da ju učinimo vidljivom svjedočenjem koje bi svi trebali razumjeti. Svjedočenje riječju, koje je sigurno bitnije za svećenika nego svjedočenje reverendom, je usprkos tomu uvelike potpomognuto nepogrešivim znakom svećeništva impliciranog u nošenju mantije(reverenda).

Razdvajanje Crkve i države, koje je prihvaćeno i koje se nekada preferira, pomoglo je duhu ateizma malo po malo prodrijeti u sve dijelove aktivnosti, te moramo priznati da mnogi Katolici pa čak ni svećenici više nemaju jasnog pojma o mjestu Katoličke religije u građanskom društvu. Sekularizam je svugdje.

Svećenik koji živi u takvom društvu dobiva dojam(koji se stalno uvećava) da je stranac tome društvu, sramota, i na posljetku simbol prošlog doba, osuđen na propast. Njegova je prisutnost jedva tolerirana. Barem on to tako vidi. Odatle i dolazi njegova želja da se identificira sa sekulariziranim svijetom, da se stopi s masom. Ono što nedostaje takvim svećenicima je iskustvo zemalja koje su manje dekristijanizirane od njihovih. Ono što im posebno nedostaje je duboki osjećaj njihovog svećeništva.

Zato je teško suditi o današnjem duhu religioznosti. Nije pošteno zaključiti da su oni koje srećemo u poslovnim ili neformalnim odnosima nereligiozni. Mladi svećenici koji su izišli iz Econea i svi koji se nisu poveli za modnim ludilom anonimnosti potvrđuju to svaki dan. Barijera? Baš suprotno. Ljudi ih zaustavljaju na ulicama, stanicama, kako bi s njima razgovarali, često jednostavno kako bi im rekli kako su radosni što vide svećenika. Veliko hvalisanje nove Crkve je dijalog. Ali kako on može početi ako se sakrivamo od naših budućih dijaloških partnera? U komunističkim zemljama prvi je čin zabraniti reverendu; to je dio programa da se izgura religija. A moramo vjerovati i da je suprotno istinito. Svećenik koji proglašava svoj identitet svojim vanjskim izgledom je živuća propovijed. Nepostojanje prepoznatljivih svećenika u velikome gradu je velik korak unatrag u propovijedanju Evanđelja. To je nastavljanje opakog rada Revolucije(Francuske Revolucije 1789) i Zakona o razdvajanju.

Trebalo bi dodati da mantija čuva svećenika od nevolje jer mu daje stav, podsjeća ga svake minute na njegovu misiju na zemlji. Štiti ga od napasti. Svećenik u reverendi nema krize identiteta. A što se tiče vjernika, znaju s čime imaju posla; reverenda je jamac autentičnosti svećeništva. Katolici su mi rekli o tome da im je teško ići na ispovijed kod svećenika koji je u poslovnom odijelu; dobivaju dojam da povjeravaju tajne svoje savjesti nekoj vrsti nikoga. Ispovijed je sudbeni čin; zato građansko pravo osjeća potrebu staviti odjeću na svoje suce.