četvrtak, 26. siječnja 2012.

1. Zašto su Katolici zbunjeni?


Tko može poreći da su Katolici u drugoj polovici 20. st. zbunjeni? Lagani pogled na događaje koji su se zbili u Crkvi unazad dvadeset godina je dovoljan da uvjeri bilo koga da je to razmjerno nedavan fenomen. Nedugo vremena prije, put je bio jasno zacrtan: ili ga se slijedi ili ne. Vjerovalo se(ili se možda vjera izgubila) ili se uopće nije vjerovalo. Ali onaj koji je imao vjere(koji je ušao u Crkvu po krštenju, koji je obnovio svoje krsne zavjete oko dvanaeste godine i primio Duha Svetoga na dan svoje krizme) znao je što je trebao vjerovati i što je trebao raditi.

Mnogi to danas ne znaju. Čuju svakakve zapanjujuće izjave u crkvama, čitaju stvari suprotne onome što se uvijek učilo te se sumnja ušuljala u njihove umove.

30. lipnja 1968. na završetku godine vjere, Njegova Svetost Papa Pavao VI je učinio ispovijest Katoličke Vjere u prisutnosti svih biskupa u Rimu te stotine tisuća vjernika. U njegovim uvodnim napomenama rekao nam je da budemo na oprezu protiv napada na Katoličku nauku za koje je rekao da su: „razlogom, kao što nažalost danas vidimo, nevolji i zbunjenosti u mnogim vjerničkim dušama“.

Iste riječi iskaču u govoru Njegove Svetosti Pape Ivana Pavla II 6. veljače 1981.: „Kršćani se danas, uvelike, osjećaju izgubljeno, zbunjeno pa čak i prevareno.“ . Sveti Otac sažeo glavne uzroke nevolje ovako:

Vidimo raširene ideje koje su kontrarne istini koju je Bog objavio te koju je Crkva oduvijek naučavala. Prava krivovjerja su se pojavila u području dogme i moralne teologije, uzbuđujući sumnju, zbunjenost, pobunu. Čak je i liturgija ranjena. Kršćani su zagnjureni u intelektualni i moralni iluminizam, sociološko Kršćanstvo bez jasne dogme i objektivnog morala.“.

Zbunjenost je očita svugdje: u razgovorima, u knjigama, novinama, u radio i tv emisijama, u ponašanju Katolika koje se pokazuje kao oštar pad u prakticiranju vjere kao što nam i statistike pokazuju, kao nezadovoljstvo Misom i sakramentima, kao opće popuštanje morala.

Naravno da pitamo, dakle, odakle ovo stanje stvari? Za svaku posljedicu postoji uzrok. Je li vjera oslabila zbog nestanka velikodušnosti, zbog ukusa za zabavu, zbog privlačnosti životnih zadovoljstava i mnogih ometanja koje moderni svijet pruža? Ovo ne mogu biti pravi razlozi, jer su uvijek bili s nama na ovaj ili onaj način. Nagli pad u religioznoj praksi dolazi od novog duha koji je uveden u Crkvu i koji je bacio sumnju na sva prošla učenja i život Crkve. Sve je ovo bilo temeljeno na nepromjenjivoj vjeri Crkve, prenošenoj u katekizmima koji su priznavani od svih biskupa.

Vjera je bila temeljena na sigurnim stvarima. Sigurne stvari su okrenute te je rezultirala zbunjenost. Uzmimo jedan primjer: Crkva je naučavala(a i vjernici su vjerovali) da je Katolička religija jedina prava religija. Ustvari je ustanovljena od Boga samoga, dok su druge religije ljudskih ruku djelo. Posljedično, Kršćanin bi trebao izbjegavati svaki kontakt s krivim religijama te, štoviše, činiti sve što može da sljedbenike krivih religija dovede u Kristovu religiju.

Je li ovo i dalje istina? Naravno da jeste! Istina se ne može mijenjati jer inače ne bi ni bila istina. Niti jedna nova činjenica, niti jedno teološko i znanstveno otkriće(ako uopće postoji tako nešto kao teološko otkriće) ne može učiniti Katoličku religiju manje jedinim sredstvom spasenja.

Ali sada sam Papa posjećuje religiozne ceremonije lažnih religija, moli se i propovijeda u crkvama heretičkih sekti. Televizija cijelome svijetu prenosi slike ovih zapanjujućih događaja. Vjernici više ništa ne razumiju.


Martin Luther(vratit ću se na njega još kasnije na ovim stranicama) je odvojio cijele nacije od Crkve te je uveo Europu u duhovno politički metež koji je uništio Katoličku hijerarhiju na velikim područjima, izumio je lažni nauk o spasenju i sakramentima. Njegov revolt protiv Crkve je postao uzor svim revolucionarima koji su došli poslije njega koji su bacili Europu i čitav svijet u nered. Nemoguće je učiniti Luthera, kao što danas žele nakon pet stotina godina, prorokom i naučiteljem Crkve jer nije svetac.

Ako čitam La Documentation Catholique1 ili biskupijske novine, tamo ću naći ovakve izjave od Katoličko-Luteranske Komisije(koja je službeno priznata od Vatikana:

Među idejama Drugog Vatikanskog Koncila, možemo vidjeti na okupu mnogo onoga što je Luther želio, kao što je: opis Crkve kao 'Božji narod'(glavna ideja u novom Kanonskom Pravu je demokratska, a ne hijerarhijska ideja); naglasak na opće svećeništvo svih krštenih; pravo pojedinca na slobodan izbor religije. Za ostale Lutherove zahtjeve iz njegovog vremena možemo smatrati da su prisutni u teologiji i praksi današnje Crkve: uporaba narodnog jezika u liturgiji, mogućnost pričesti pod objema prilikama, obnova teologije i slavlja Euharistije.“.

Izjava samo takva! Ispunjavanje Lutherovih zahtjeva koji je sam sebe proglasio odlučnim i smrtnim neprijateljem Mise i pape! Okupiti stvari zahtjeve bogohulnika koji je rekao: „Proglašavam da su sve prostitucije, ubojstva, krađe, preljubi manje zli od ove odvratne Mise!“. Iz takvog ektravagantnog sažetka možemo izvući samo jedan zaključak: ili moramo osuditi Drugi Vatikanski Koncil koji ga je odobrio, ili moramo osuditi Tridentski koncil i sve pape koji su od 16. st. proglašavale Protestantizam krivovjernim i raskolničkim.

Razumljivo je da su Katolici zbunjeni takvim ishodom događaja. Ali ima toliko mnogo drugih! U nekoliko godina vidjeli su transformaciju srca i srži religioznih praksi koje su odrasli znali od ranog djetinjstva. U Crkvama oltari su srušeni ili zamijenjeni stolovima, koji su često pomični i nestaju kad nisu u uporabi. Svetohranište više ne zauzima časno mjesto: većinu vremena je sakriveno, možda smješteno na stup, u jednu stranu. Kada ostaje u sredini, svećenik mu ima okrenuta leđa tokom Mise. Slavitelj i vjernici gledaju jedni u druge i dijalogiziraju. Bilo tko može dotaknuti sveto posuđe koje je često zamijenjeno košaricama za kruh, pladnjima, keramičkim zdjelama. Laikat, uključujući i žene, dijeli pričest koja se prima na ruku. Tijelu Kristovom se iskazuje manjak poštovanja što baca sumnju na istinu transupstancijacije.

Sakramenti se podjeljuju na način koji varira od mjesta do mjesta. Navest ću kao primjere dob za krštenje i potvrdu, varijacije u ženidbenom blagoslovu, uvođenje pjesama i čitanja koje nemaju nikakve veze s liturgijom nego su posuđena od drugih religija ili su čisto sekularna literatura, da nekada jednostavno samo izrazi političke ideje.

Latinski, univerzalni jezik Crkve i Gregorijanski Koral su općenito nestali. Svi su himni zamijenjeni modernim pjesmama u kojima se nerijetko nalaze isti ritmovi kao i na mjestima zabave.

Katolici su iznenađeni isto tako s nestankom religioznih „krpica“, kao da se svećenici i redovnici srame izgledati kao ono što jesu.

Roditelji koji šalju svoju djecu na vjeronauk uočavaju da se istine Vjere više ne poučavaju, pa čak i one najosnovnije: Presveto Trojstvo, otajstvo Utjelovljenja, Istočni Grijeh, Bezgrešno Začeće. Odatle i osjećaj duboke dezorjentiranosti: zar ništa od ovoga više nije istina, nije više u modi, passé? Kršćanske kreposti se uopće više i ne spominju. Gdje možete naći katekizam koji govori o poniznosti, čistoći i mrtvljenju? Vjera je postala fluidan koncept, ljubav neka vrst univerzalne solidarnosti, a nada je, iznad svega, nada u bolji svijet.

Novotarije kao što su ove nisu one koje se, u ljudskoj situaciji, pojave u određenom trenutku vremena tako da se na njih naviknemo i asimiliramo ih poslije početnog perioda iznenađenja i nesigurnosti. Tijekom ljudskog života, načini na koje se stvari rade mijenjaju se. Da sam i dalje misionar u Africi, dolazio bih ondje avionom, a ne brodom(ako je potrebno moguće je naći parobrodnu kompaniju koja još uvijek radi). U ovom smislu možemo reći da treba živjeti u svome vremenu jer smo primorani na to.

Ali oni Katolici, kojima su pokušali nametnuti novotarije u duhovnom i nadnaravnom poretku po istom principu, shvatili su da je to nemoguće. Ne može se mijenjati Svetu Misnu Žrtvu, Sakramente koje je ustanovio Isus Krist; ne može se mijenjati istina koja je objavljena jednom za svagda; ne može se zamijeniti jednu dogmu drugom. Stranice koje slijede pokušavaju odgovoriti na pitanja koja si postavljate vi koji ste poznavali neko drugo lice Crkve. Pokušat ću također rasvijetliti mlade ljude rođene poslije Koncila i kojima Katolička zajednica ne nudi ono što imaju pravo očekivati od nje. Želio bih se, naposljetku, obratiti onima koji nisu zabrinuti i agnosticima, koje će milost Božja kad-tad dotaći, ali koji do tada nalaze crkve bez svećenika te učenje koje ne odgovara potrebama njihovih duša.

Tu je i pitanje koje, po svemu sudeći zanima svakoga, ako se može suditi po pažnji koju zadobiva u tisku, osobito u Francuskoj. (Novinari također pokazuju istu zbunjenost.) Nekoliko naslovnica: „Umire li Kršćanstvo?“, „Hoće li vrijeme imati učinak protiv religije Isusa Krista?“, „Hoće li biti svećenika u 2000. godini?“. Nadam se odgovoriti na ova pitanja, no ne sa nekom svojom novom teorijom nego oslanjajući se na neprekinutu Katoličku Tradiciju, neprekinutu, a opet toliko poricanu zadnjih godina da se mnogim čitateljima čini da je ona bez sumnje nešto sasma novo.
1 La Documentation Catholique, 3. srpanj 1983., br. 1085, str 696. – 697.