četvrtak, 16. veljače 2012.

3. Što čine Misi?


Pred sobom imam nekoliko fotografija objavljenih u katoličkim novinama koje predstavljaju Misu kako se ona danas najčešće slavi. Dok gledam u prvu sliku teško mi je shvatiti u  kojem je dijelu Svete Žrtve uslikana. Iza običnog drvenog stola, koji baš i ne izgleda vrlo čist i koji nema oltarnika, dvije osobe u odjelima i kravatama podižu ili prikazuju, jedna kalež,  a druga ciborij. Tekst kaže da su to svećenici, a jedan od njih federalni kapelan Katoličke Akcije. Na istoj strani stolca blizu prvog celebranta su dvije djevojke u hlačama, a pokraj drugog celebranta dva dečka u puloverima. Gitara je naslonjena na stolac.

U drugoj fotografiji scena je kut prostorije koja bi mogla biti glavna soba kluba mladih. Svećenik stoji i nosi albu u stilu Taizéa pred tronošcem koji služi kao oltar; tu je velika glinena posuda i nekakav mali vrč, zajedno sa dva upaljena ogorka svijeća. Petero mladih sjedi na podu prekriženih nogu, a jedno od njih svira gitaru.

Treća fotografija pokazuje događaj koji se dogodio prije nekoliko godina, putovanje nekih ekologa koji su išli spriječiti francuske nuklearne pokuse na otoku Mururoa. Među njima je bio svećenik koji je slavio Misu na palubi plovećeg broda u društvu druge dvojice ljudi. Sva trojica su nosili kratke hlačice, a jedan je bio gol do struka. Svećenik je podizao hostiju, nema sumnje,  za pretvorbu. Nije ni stajao niti klečao nego sjedio ili radije bio je zavaljen u brodsko nadgrađe.

Jedna zajednička pojava proizlazi iz ovih sablažnjivih slika; Euharistija je reducirana na svakodnevni čin, u uobičajenim okruženjima, s uobičajenim posuđem, stavovima i odjećom. Danas ti tzv. katolički časopisi koji se prodaju na crkvenim policama za knjige ne prikazuju te slike kako bi kritizirali takve načine nego nasuprot, da bi ih preporučili. La Vie čak smatra da to nije dovoljno. Stalno koristeći isječke iz pisama čitatelja da izrazi svoja mišljenja bez da ih pripiše sebi, kaže: „Liturgijska reforma mora ići dalje... nepotrebna ponavljanja, ista forma riječi uvijek ponavljana, sva ta pravila zauzdavaju kreativnost.“. Što bi Misa trebala biti? Slijedeće daje mig: „Naši problemi su mnogostruki, naše poteškoće se povećavaju, čini se da je Crkva još uvijek daleko od njih. Često dođemo s Mise umorni. Postoji neka vrst razdora između naše svakodnevice, naših sadašnjih briga te života koji nam se preporuča nedjeljama.“.

Naravno da ljudi dolaze umorni s Mise koja teži da se spusti na razinu ljudi umjesto da ih podigne k Bogu, i koja, jer je krivo zamišljena, im ne dopušta da se uzdignu iznad svojih „problema“. Ohrabrenje da se ide i dalje pokazuje izričitu namjeru da se uništi ono što je sveto. Katolik je opljačkan od nečega što treba i za čim žudi, jer je primoran štovati i častiti sve što se odnosi na Boga. Koliko je to više slučaj sa prilikama Žrtve koje će postati Njegovo Tijelo i Njegova Krv! Zašto praviti hostije koje su sive ili smeđe ostavivši dio zrna? Žele li da zaboravimo frazu izostavljenu iz novog Prikazanja: hanc immaculatam hostiam, ovu neokaljanu žrtvu(hostiju)?

Ali to je ipak samo mala inovacija. Često čujemo za posvećenje običnog kvasnog kruha umjesto propisanog čistog pšeničnog brašna, čija je isključiva uporaba ponovljena u papinskoj instrukciji Inaestimabile Donum. Sve su granice pređene, a bio je jedan američki biskup koji preporučuje kolačiće koji sadrže mlijeko, jaja, prašak za pecivo, med i margarin. Desakralizacija se proteže na osobe koje su zavjetovale Božju službu nestankom crkvene odjeće za svećenike i redovnike, kršćanskih imena; prisnošću i sekulariziranim načinom života, sve u ime novog principa, a ne, kako su nas pokušali uvjeriti, zbog praktičnih razloga. Za dokaz tomu spominjem časne sestre koje napuštaju klauzuru da bi živjele u unajmljenim stanovima u gradu, udvostručujući tako svoje troškove, zapostavljajući veo i navlačeći trošak redovnih posjeta frizerima.

Gubitak svetog također vodi u svetogrđe. Novine na zapadu Francuske nas informira da je nacionalno natjecanje za zborašice održano 1980. u francuskoj regiji Vendeé. Tijekom Mise zborašice su plesale i neke od njih su dijelile pričest. Štoviše, ceremonija se završila kratkom pjesmom u čemu je slavitelj sudjelovao noseći svećeničko ruho. Nije mi namjera ovdje načiniti katalog zloporaba s kojima ćemo se susresti nego dati par primjera koji pokazuju mnogo stvari zbog kojih su Katolici zbunjeni pa čak i sablažnjeni. Ne otkrivam nikakve tajne. Televizija je preuzela na sebe da prenese u domove, tijekom nedjeljnog jutarnjeg programa, nedopustivu aljkavost koju biskupi javno pokazuju u odnosu na Tijelo Kristovo: Misa koja je prenošena 22. studenog 1981, u kojoj je ciborij zamijenjen košaricama koje kongregacija dodavala od jednog do drugog da bi na kraju bila smještena na pod s onim što je ostalo od Svetih Prilika!

U Poitiersu na Veliki Četvrtak iste godine, veliko spektakularno slavlje sastojalo se od posvećenja hljebaca i vrčeva vina na stolovima s kojih se svatko mogao poslužiti.

Koncerti svjetovne glazbe koji se održavaju u crkvama sada su općenita stvar. Mjesta slavlja se čak omogućavaju za rock koncerte sa svim ekscesima koje oni u sebi po naravi sadrže. Neke crkve i katedrale su predane u razuzdanost(razvrat), drogu i prljavštinu svih vrsta i nije lokalni kler koji je učinio ceremonije pokajanja nego grupe vjernika koje su pravedno zgrožene takvim skandalima. Kako se biskupi i svećenici, koji su poticali ove stvari, ne boje da će prizvati božansku kaznu na sebe i na svoj narod? Već je vidljiva u besplođu njihova rada. Sve je bačeno jer Sveta Žrtva, oskvrnjena kao što jeste, više ne daje i ne prenosi milost. Prijezir prema Pravoj Prisutnosti Kristovoj u Euharistiji je najočitiji znak po se kojem novi mentalitet, koji više nije katolički, izražava. Pa čak i bez ovih surovih krajnosti koje sam spomenuo, sve to može se primijetiti svaki dan. Tridentski Koncil je objasnio da je naš Gospodin bez ikakve sumnje prisutan i u najmanjim česticama posvećenog kruha. Što da onda mislimo o pričesti na ruku? Kad se koristi pričesna plitica, čak i ako je malo pričesti, uvijek ostaju čestice. Sada, posljedično čestice ostaju na pričesnikovim rukama. Vjera mnogih, a osobito djece, ovime je poljuljana.

Novi put može imati samo jedno objašnjenje: ako narod dolazi na Misu lomiti kruh prijateljstva, obroka zajednice, zajedničke vjere, onda je sasvim normalno da se neće poduzeti nikakve pretjerane mjere predostrožnosti. Ako je Euharistija simbol koji jednostavno izražava samo sjećanje na prošle događaje i duhovna prisutnost Gospodina, sasvim je logično ne brinuti se za par mrvica koje bi mogle pasti na pod. Ali ako se radi o prisutnosti samoga Boga, našeg Stvoritelja, kao što to rekla vjera Crkve, kako možemo razumjeti dopuštanje takvih praksi pa čak i njihovo poticanje unatoč dokumentima izravno iz Rima? Ideja koju nastoje insinuirati na ovaj način je protestantska protiv koje se Katolici, koji njome još nisu zaraženi, bune. Da bi se nametnula što učinkovitije vjernici su se obvezni pričešćivati stojeći.

Pristoji li da kad idemo primiti Krista, pred kojim će, kako kaže sv. Pavao, svako koljeno kleknuti, na nebu, zemlji i pod zemljom, to činimo bez ikakvog znaka poštovanja i odanosti?
Mnogi svećenici više ne klecaju pred Svetom Euharistijom; novi obred Mise to potiče. Vidim samo dva moguća razloga: ili neizmjerna oholost zbog koje postupamo prema Bogu kao da smo mu jednaki ili sigurnost da nije stvarno prisutan u Euharistiji.

Izmišljam li ja samo neki slučaj protiv takozvane Koncilijarne Crkve? Ne, ja ništa ne izmišljam. Poslušajte kako dekan teološkog fakulteta u Strasbourgu izriče svoje mišljenje:

Također govorimo o prisutnosti govornika ili glumca, misleći pritom na kvalitetu drukčiju od jednostavno geografskog „bivanja tamo“. Naposljetku, netko može biti prisutan simboličkim činom koji on ne postiže fizički nego koji drugi ljudi postižu kreativnom vjernošću njegovoj temeljnoj namjeri. Na primjer, Bayreuthski festival realizira bez sumnje prisutnost Richarda Wagnera koja je uvelike superiorna u intenzitetu od one koja se može manifestirati povremenim recitalima i koncertima posvećenim njegovoj glazbi. Mislim da bismo Kristovu euharistijsku prisutnost trebali staviti u ovu potonju perspektivu.“.

Uspoređivati Misu sa Bayreuthskim festivalom?! Ne, sigurno se ne slažemo ni u pogledu riječi niti glazbe.

2. Mijenjaju našu religiju


Prvo moram razjasniti nesporazum da se ne moram vraćati na njega. Ja nisam na čelu nekog pokreta, a još manje glava neke partikularne crkve. Ja nisam, a nikada ne prestaju pisati, „vođa tradicionalista“. Opisuju neke osobe kao „Lefebriste“ kao da se radi o nekoj školi ili stranci. To je zloporaba jezika.

Ja nemam nekog osobnog nauka u području religije. Cijelog života sam se držao onoga čemu sam naučen u Francuskom Sjemeništu u Rimu, odnosno Katoličkog nauka prema interpretaciji koju je Crkva davala od stoljeća do stoljeća, od smrti zadnjeg Apostola koja je označila kraj Objave.

To ne bi trebalo biti ništa što bi hranilo apetit senzacionalističkih novinara te preko njih, apetit trenutnog javnog mišljenja. Ali ipak 29. kolovoza 1976, cijela se Francuska uzbudila oko toga što ću slaviti Misu u Lilleu. Što je toliko izvanredno ako biskup slavi Svetu Žrtvu? Morao sam propovijedati pred cijelom četom mikrofona i svaka od mojih opaski je bila pozdravljena kao da je bila udarni proglas. A ipak, što sam rekao izvan okvira onoga što bi svaki drugi biskup rekao?

Tu leži rješenje zagonetke: ostali biskupi već nekoliko godina nisu govorili iste stvari. Koliko često ste ih čuli da govore o društvenom kraljevanju Gospodina našega Isusa Krista?

Moje osobno iskustvo me nikada ne prestaje iznenađivati. Većina tih biskupa su bili moji kolege u Rimu, poučeni na isti način kao ja. A onda, odjednom sam se našao sam. Ali nisam izmislio ništa novo; jednostavno sam nastavljao. Kardinal Garrone mi je čak jednom rekao: „Prevarili su nas na Francuskom Sjemeništu u Rimu“. Prevarili nas u čemu? Zar nije on sâm djecu učio na svom vjeronauku tisuće puta, prije koncila, Čin Vjere: „Moj Bože, čvrsto vjerujem sve istine koje si Ti objavio i koje Tvoja Crkva naučava, jer Ti Bože, niti možeš prevariti niti možeš biti prevaren.“?

Kako su se svi ti biskupi uspjeli preobraziti na takav način? Vidim samo jedno objašnjenje: cijelo vrijeme su bili u Francuskoj i postupno su se dali zaraziti. Ja sam u Africi bio zaštićen. Vratio sam se godine Koncila kad je šteta već bila učinjena. Drugi Vatikanski je samo otvorio vrata koja su zadržavala razornu poplavu. Veoma brzo, čak prije kraja četvrtog zasjedanja, bilo je katastrofalno. Skoro sve je trebalo biti zameteno; najprije molitva.

Svaki Kršćanin koji ima instinkt za Boga, koji gaji poštovanje prema Njemu, mora se naći zatečen načinom na koji se danas moli. Učenje molitava napamet, kao što smo mi radili, je danas ocrnjeno kao „papagajsko“. Djecu se više ne uče riječi niti ona dolaze na vjeronauk, osim zbog Očenaša.  Pa čak je i to u novoj verziji, Protestantske inspiracije, zbog koje se djeca obraćaju Bogu sa „ti“[1]. Činiti ovo sistematično nije čin velike pobožnosti te je strano duhu našeg jezika koji nam nudi izbor stilova ovisno o tome obraćamo li se nadređenom, roditelju ili prijatelju. I u istom poslijekoncilskom Očenašu moli se Boga: „ne uvedi nas u napast“, izraz koji makar ekvivalentan; dok je naša tradicionalna francuska verzija naprednija od latinske koja je nespretno temeljena na hebrejskom[2]. Koji je napredak u tome? Kolokvijalni način govora je opsjeo i cijelu liturgiju na narodnom jeziku: novi nedjeljni Misal čini to isključivim i obaveznim, iako se ne vidi razloga za promjenu toliko suprotnu francuskom stilu i običaju.

Provodili su se testovi u katoličkim školama s djecom od 12 ili 13 godina. Samo nekoliko ih zna Očenaš napamet(na francuskom naravno), a nekoliko ih zna Zdravomariju. S jednom ili dvije iznimke djeca nisu znala Apostolsko Vjerovanje, Ispovijedam se, Činove Vjere, Ufanja, Ljubavi i pokajanja ili Anđeo Gospodnji ili Spomeni se. Kako će znati kad ih većina nije ni čula? Molitva mora biti „spontana“, Bogu moramo govoriti iz obilja našeg srca kažu nam danas; a odbacuju izvanredni obrazovni sustav Crkve koji je proizveo i usavršio sve te molitve koje su bile potpora najvećim svecima.

Koliko njih još uvijek prakticira i potiče jutarnje i večernje molitve u obitelji, ili molitvu blagoslova ili zahvale za obroke? Čuo sam da u mnogim katoličkim školama više ne žele molitvu na početku nastave pod izlikom da su neki od učenika nevjernici ili pripadaju drugim religijama i da se ne bi sukobila s njihovom savješću ili pokazala trijumfalistički duh. Čestitaju si na dovođenju velike većine nekatolika i čak nekršćana u te škole i na ne činjenju ničega što bi ih dovelo do Boga. Mladi Katolici, u međuvremenu, moraju skrivati svoju vjeru: to pod izlikom poštivanja mišljenja njihovih prijatelja.

Poklecanje danas prakticira mali broj vjernika; nadomješteno je kimanjem glave ili češće ničim. Ulazi se u crkvu i sjeda se. Namještaj je promijenjen, klecala su iscijepana za ogrjev. Često su ugrađena sjedala slična onima u kinima omogućujući tako publici da se udobnije smjesti dok se crkva koristi za koncert. Rečeno mi je za jedan slučaj kapelice s Presvetim u velikoj župnoj crkvi u Parizu koju je posjećivao određen broj ljudi(koji su radili u blizini) za vrijeme pauze za ručak. Jednog dana je bila zatvorena zbog radova. Kad su vrata ponovno bila otvorena klecala su nestala. Na udobnom baršunastom tepihu bila su duboka tapacirana sjedala, očito skupa te onakva kakva se mogu naći u čekaonicama velikih tvrtki ili aerodroma. Vladanje vjernika se odmah promijenilo: neki su klečali na tepihu, ali većina se udobno smjestila i meditirala pred svetohraništem prekriženih nogu. Župni kler je sigurno nešto imao na umu jer se ne ide u skupe promjene ili alteracije bez da se razmišlja o tome što se radi. Ono što tu vidimo jest želja da se izmijeni čovjekov odnos prema Bogu u smjeru prijatnosti i neformalnosti,  kao da se odnosimo prema Njemu kao prema jednakome. Kako se može zadobiti uvjerenje da je u prisutnosti Stvoritelja i Vrhovnog Gospodara svih stvari, ako se ukinu sve geste koje utjelovljuju religioznost? Zar se također ne riskira umanjivanje osjećaja za Pravu Prisutnost u svetohraništu?

Katolici su slično zbunjeni tvrdoglavom djelomičnošću pa čak i vulgarnošću načina na koji se mjesta slavljenja tretiraju. Sve što je doprinosilo ljepoti građevina i sjaju ceremonija je označeno kao „trijumfalizam“. Dekor mora biti bliži svakodnevici. Ali u doba vjere Bogu se davalo najdragocjenije što se imalo. Čak su se i u selu mogle vidjeti stvari koje ne pripadaju svakodnevici: zlatnina, slike, svila, čipka, vezovi i kipovi Blažene Djevice Marije okrunjeni draguljima. Kršćani su podnosili financijske žrtve da bi častili Svemogućeg Boga na najbolji način na koji su mogli. Sve je to pridonosilo molitvi te je uzdizalo dušu. To je prirodan slijed događaja za ljudsku vrstu: kad su Tri Kralja došli posjetiti siromašnu štalicu u Betlehemu sa sobom su donijeli zlato, tamjan i smirnu. Katolici su degradirani jer su primorani moliti u uobičajenim prostorima, višenamjenskim dvoranama koje u sebi nemaju ništa što bih moglo razlikovati od bilo kojeg drugog javnog mjesta, a nekada i manje od toga. Negdje usput nađe se koja veličanstvena gotička ili romanička crkva koja je napuštena i neku jadnu brvnaru izgrađenu s jedne strane. Ili pak organiziraju „kućne euharistije“ u blagovaonicama ili čak kuhinjama. Rečeno mi je za jednu takvu koja se slavila u domu preminule osobe u prisutnosti njene obitelji i prijatelja. Nakon ceremonije kalež je maknut te je onda na istom stolu, pokrivenom istim stoljnjakom, postavljen švedski stol. U isto vrijeme, samo nekoliko stotina metara odatle, samo su ptice pjevale Bogu oko crkve iz trinaestog stoljeća urešene veličanstvenim vitrajima.

Oni čitači koji se sjećaju godina prije rata sigurno će se sjetiti žara Tijelovskih procesija s njihovim brojnim postajama, koralima, kadionicama, pokaznicom koja blista na suncu, koju nosi svećenik ispod „neba“ sa zlatovezom; sa zastavama, zvonima, cvijećem. Osjećaj za klanjanje je rođen u dječjoj duši i ukorijenjen tamo zauvijek. Prvobitan smisao molitve se čini duboko zanemaren. Čujem li ja to još uvijek nekoga kako govori o nužnoj evoluciji i novim životnim navikama? Ali prometni problemi nisu zapreka uličnim demonstracijama, a i demonstratori nisu spriječeni izraziti svoje političko mišljenje ili svoje zahtjeve, bilo pravedne ili ne. Zašto bi samo Bog bio gurnut ustranu i zašto samo Kršćani moraju odstupiti od toga da Ga javno slave, što Mu i pripada?

Gotovo potpuni nestanak procesija u Francuskoj nije uzrokovan nezainteresiranošću puka. Propisano je novom pastoralnom teorijom koja, ipak, neprestano potiče „aktivnu participaciju Božjega naroda“. 1969. godine, župnik u Oise okrugu Francuske je bio izopćen od strane biskupa koji mu je zabranio organizirati tradicionalnu Tijelovsku procesiju. Procesija je ipak organizirana te je privukla deset puta više ljudi nego što je stanovnika u selu. Može li se onda reći da je novi pastoralni stil, koji je u svakom slučaju u kontradikciji u ovom dijelu s Konstitucijom o Svetoj Liturgiji, u suglasnosti s dubokim žudnjama onih Kršćana koji su ostali privrženi takvim oblicima pobožnosti?

A što su ponudili u zamjenu? Vrlo malo jer su službe veoma smanjene. Svećenici više ne prinose Svetu Žrtvu svaki dan; a kada ju prinose onda koncelebriraju i u skladu s tim broj Misa se smanjio. U seoskim područjima je praktično nemoguće ići na Misu tokom tjedna; u nedjelje je potreban auto da se putuje u lokalitet koji je na redu da primi „sektorskog svećenika“. Mnoge crkve u Francuskoj su zatvorene za stalno, a druge se otvaraju par puta na godinu. Tome se pridoda kriza zvanja, ili bolje kriza u odgovaranju na poziv i prakticiranje religije postaje teže svake godine. Veliki gradovi su u boljoj poziciji, ali većinu vremena nije moguće primiti pričest na prve petke i subote, npr. Naravno da više nema ni pitanja o svakodnevnoj Misi; u mnogim urbanim župama ima Misâ samo po narudžbi, za određenu grupu u dogovoreno vrijeme i to na takav način da se slučajni prolaznik koji je ušao osjeća kao stranac na slavlju prepunjeno aluzijama na aktivnosti i život grupe. Loš glas je bačen na ono što se zove individualno slavlje, nasuprot slavlju zajednice, ali u stvarnosti zajednica se razdijelila u male stanice. Sasvim je uobičajeno da svećenik slavi Misu u domu nekoga tko je uključen u Katoličku Akciju ili druge aktivnosti, u prisutnosti grupe aktivista. Ili se može naći raspored za nedjelje rastavljen između različitih jezičnih grupa: portugalska Misa, francuska Misa, španjolska Misa. U ovim vremenima gdje je putovanje u inozemstvo uobičajeno Katolici se nađu u situaciji da odu na Misu u kojoj ne razumiju niti jednu riječ, unatoč tomu što im je rečeno da se ne može moliti bez „participiranja“. Kako bi i mogli? Nema više Misa ili ih je vrlo malo, nema više blagoslova Presvetim, nema više Večernjih. Javna molitva je reducirana na njen najjednostavniji izražaj. Čak i onda kad su vjernici prešli preko teškoća vremena i putovanja, što će naći da utaži njihovu duhovnu žeđ? Dalje ću govoriti o liturgiji i ozbiljnim promjenama koje je doživjela. Na trenutak, usredotočimo se samo na očite izvanjske pojavnosti javne molitve. Prečesto, atmosfera „slavlja“ vrijeđa religiozne osjećaje Katolika. Imamo nametanje svjetovnih ritmova sa kojekakvim udaraljkama, gitarama i saksofonima. Glazbenik koji je odgovoran za liturgijsku glazbu, u biskupiji u sjevernoj Francuskoj, s potporom vodećih osoba u svijetu glazbe je napisao:

Unatoč tomu kako se trenutno zove, glazba ovih pjesama nije moderna, ovaj glazbeni stil nije nov, ali se svirao u najprofanijim mjestima i okruženjima(kabarei, glazbene dvorane, često za više ili manje bludne plesove sa stranim imenima). Ljudi su navedeni da se ljuljaju ili njišu. Svi osjećaju potrebu da zaplešu. Ta vrst „govora tijela“ je sigurno nepoznata našoj Zapadnoj kulturi, nepovoljan za kontemplaciju i njegovi korijeni su sumnjivi. Većinu vremena naše kongregacije, kojima je već teško ne pomiješati heklanje i triliere(glazbena forma) u šest-osminskoj mjeri, ne poštuju ritam; onda nam se više ne pleše, nego sa ritmom koji se raspao u komadiće, stalna bijeda melodijske linije se lakše zamjećuje.

Što se dogodilo molitvi u svemu tome? Na sreću, čini se da se narod vratio manje barbarskim običajima u više mjesta. Ljudi su onda dali, onima koji žele pjevati, produkcije službenih organizacija koje su specijalizirane za Crkvenu glazbu. Za njih ne dolazi u pitanje uporaba divnog nasljeđa prošlih stoljeća. Uobičajene melodije, uvijek iste, su vrlo različito inspirirane. Složenija djela, izvođena od strane zborova, pokazuju svjetovni utjecaj i više uzbuđuju osjećaje nego što prodiru u dušu kao što jednoglasni koral to može. Riječi su nove, koristi se novi vokabular, kao da je neka poplava prije 20 godina uništila sve antifonare iz kojih su mogli, ako su i htjeli načiniti nešto novo, vući inspiraciju; prihvaćaju stil trenutka te brzo izlaze iz trenda, te u kratkom roku prestaju biti razumljivi. Veliki brojevi snimaka svrhovito dizajnirani za animiranje župa iznose parafraze psalama te su naivno prezentirani kao takvi te tako istiskuju tekstove božanskog nadahnuća. Zašto ne pjevati same psalme?

Novitet se pojavio prije nekoliko godina: plakati smješteni u predvorju crkve koji kažu: „Da bi ste slavili Boga, plješćite.“. Dakle tijekom slavlja, na voditeljev znak, kongregacija je digla ruke i pljeskala ritmički i glasno, proizvodeći tako neobičnu buku unutar svetišta. Ovakva inovacija, nepovezana čak i s našim svjetovnim navikama, koja pokušava umetnuti umjetan čin u liturgiju, će bez sumnje već sutra nestati: iako to pridonosi obeshrabrivanju Katolika i povećanju njihove zbunjenosti. Nitko nije obvezan ići na „Noći Gospela“, ali što se može kad je i onako malo nedjeljnih Misa zaraženo tim žalosnim praksama?

Pastorale d'ensemble(pastoral kongregacije) kako to oni zovu, prisiljava vjernike da prihvate geste u kojima ne vide nikakve dobrobiti i koje idu protiv njihove naravi. Povrh svega, sve se mora učiniti na kolektivan način, sa echanges iliti razmjena govora, mišljenja o Evanđelju pa i rukovanja. Puk ovo prihvaća s pola srca kako nam to statistike pokazuju. Zadnje nam brojke pokazuju još veće opadanje, od 1977 do 1983, u odlaženju na Euharistiju, a osobna molitva pokazuje malen porast[3]. Pastorale d'ensemble dakle nije pridobio ljude. Evo što sam pročitao u župnom časopisu u području Pariza:

S vremena na vrijeme u zadnje dvije godine Misa se slavila na prilično osobit način, s obzirom na to da je čitanje Evanđelja praćeno echangeom za što su oni koji su bili prisutni formirali grupe od po 10 osoba. Prvi put kad se isprobala takvo slavlje 69 ljudi se priključilo u grupe, a 138 je ostalo izvana. Mislilo se da će s vremenom biti poboljšanja, ali to nije bilo tako. Župni tim je organizirao sastanak da se vidi hoće li se nastaviti s tim „Misama s razmjenom“.

Može se razumjeti zašto dvije trećine župljana, koje su se i do sada opirale postkoncilskim inovacijama, nisu bile entuzijastične oko tih poboljšanih ćaskanja usred Mise. Koliko je teško danas biti Katolik! Liturgija na francuskom, čak i bez „razmjene“, zaglušuje kongregaciju s poplavom riječi pa se mnogi žale da se više ne mogu moliti tijekom Mise. Kad će se onda moliti?

Zbunjenim vjernicima su ponuđeni recepti koje njihovi biskupi uvijek prihvaćaju od uvjetom da odstupaju od Kršćanske duhovnosti. Yoga i Zen su najčudniji, katastrofalno istočnjaštvo koje tvrdi da vodi u „higijenu duše“, upravlja pobožnost u krivim smjerovima. I opet, što je sa zloporabama „govora tijela“ koje degradiraju osobnost slaveći tijelo nauštrb uzdizanja k Bogu? Ove novi trendovi, a i mnogi drugi, su uvedeni čak i u kontemplativne samostane i ekstremno su opasni. Pokazuju koliko su u pravu oni koje čujemo govoriti: „Mijenjaju našu religiju.“.


[1] Tradicionalno, u Francuskom, Bogu se obraća koristeći množinu „Vi“(„Vous)“, a ne kolokvijalni „ti“(„tu“).
[2] Prije se u francuskom vjerojatno molilo da nam Bog ne dopusti da upadnemo u napast, a na latinski je to prevedeno tako da se moli Boga da nas ne uvede u napast što po nekima zvuči dosta okrutno, ali je i dalje od originala.
[3] Anketa Madame Figaro – Sofres, rujan 1983. Prvo pitanje je bilo: „Idete li na pričest jednom tjedno ili češće, ili pak oko jednom mjesečno?. Ovo odgovara manje ili više odlasku na Misu kad se danas svi pričešćuju. Potvrdni odgovori su pali sa 16% na 9%.