četvrtak, 29. ožujka 2012.

10. Ekumenizam


U ovom neredu ideja (u kojem je nekim Katolicima, kako se čini, baš lijepo), postoji tendencija koja je posebno opasna za Vjeru, pogotovo zato što se pretvara da je ljubav. Riječ koja se pojavila 1927. tijekom kongresa u Lausanneu, u Švicarskoj, bi postavila Katolike u obrambeni stav da su pogledali svoje rječnike. Ekumenizam: pokret prema ujedinjenju svih Kršćanskih crkava u jednu crkvu. Jasno je da ne možemo kombinirati suprotne principe. Ne možemo ujediniti istinu i laž tako da one čine jednu stvar, osim ako ne prihvatimo laž i odbacimo svu ili samo dio istine. Ekumenizam osuđuje sam sebe.

Izraz je toliko u trendu od zadnjeg Koncila da je ušao u svakodnevni govor. Govorimo o sveopćem ekumenizmu, istraživačkom ekumenizmu i svačemu ostalome, da bismo izrazili ukus za raznolikost i eklekticizam(filozofski pravac čija je postavka uzeti principe različitih filozofija koji se najviše dopadaju onome koji je eklekticist op.p.). U religioznom jeziku, ekumenizam se nedavno proširio na nekršćanske religije i prešao u akciju. Novine iz zapadne Francuske daju savršen primjer načina na koji taj evolutivni proces radi. U maloj župi pokraj Cherbourga, Katoličko stanovništvo se zabrinulo za dobrobit Islamskih radnika koji su došli na posao na gradilištu. Za ovu gestu mogu biti samo pohvaljeni. U slijedećoj fazi su Muslimani tražili mjesto da slave Ramazan, Kršćani su im ponudili podrum svoje crkve. Onda se otvorila škola Kur'ana. Nakon nekoliko godina, Kršćani su pozvali Muslimane da slave Božić s njima „u zajedničkoj molitvi sastavljenoj od odlomaka iz Kur'ana i redaka Evanđelja“. Pogrešno primijenjena ljubav ove je Kršćane odvela u zabludu.

U Lilleu su Dominikanci ponudili Muslimanima kapelu da ju pretvore u džamiju. U Versaillesu je u crkvama sakupljana milostinja za „kupovinu bogoštovnog mjesta za Muslimane“. Druge dvije kapele su predane u Roubaixu i u Marseillesu zajedno sa crkvom u Argenteuilu. Katolici su postali apostoli najgoreg neprijatelja Crkve Kristove, što je zapravo Islam, te daju novac Muhamedu. Izgleda da u Francuskoj ima oko 400 džamija, a u mnogo slučajeva Katolici su dali novac za njihovu gradnju.

Danas sve religije imaju Slobodu Grada unutar Crkve. Francuski kardinal je slavio Misu u prisutnosti nekih Tibetanskih redovnika, koji su bili odjeveni u svoju ceremonijalnu odjeću i sjedili su u prvome redu, te im se naklanjao dok je komentator najavljivao: „Ovi budistički svećenici sudjeluju s nama u Euharistijskom slavlju.“. U crkvi u Rennesu, držano je Budino bogoslužje. U Italiji je Budist svečano uveo dvadesetak redovnika(katoličkih op.p.) u Zen.

Mogao bih navoditi beskrajne primjere sinkretizma koji je oko nas. Vidimo razvoj asocijacija, rađanje pokreta koji uvijek nekim čudom nađu crkvenjaka kao vođu koji se želi pridružiti misiji da „spoji sve duhovnosti u ljubavi“. Zapanjujući projekti kao što je transformacija Notre Dame de la Grade(u Marseillesu) u mjesto monoteističkog bogoštovlja za Kršćane, Muslimane i Židove, projekt kojega su srećom spriječile neke skupine laika.

Kakav zaključak iz svega ovoga može izvući Katolik koji vidi da Crkva ispričava takve skandalozne ceremonije? Ako sve religije imaju istu vrijednost, onda bi mogao lako raditi na spasenju i sa Budistima i sa Protestantima. Riskira gubitak vjere u pravu Crkvu. To je zapravo ono što mu se i predlaže. Oni žele podložiti Crkvu prirodnom zakonu; žele ju staviti na isti položaj sa ostalim religijama. Oni odbijaju reći, pa čak i svećenici, sjemeništarci i sjemenišni profesori, da je Katolička Crkva jedina Crkva, da Ona posjeduje istinu, da je ona jedina sposobna voditi čovjeka ka spasenju po Isusu Kristu. „Crkva je samo duhovni kvasac u društvu, ali jednako kao i druge religije; možda malo više nego druge...“. Nekad joj daju malo superiornosti, ako ih pritisnete.

Ako je to tako, onda je Crkva jedva korisna; više nije nužna. Ona je samo jedno od sredstava spasenja.

Moramo jasno reći: takav je koncept radikalno suprotstavljen Katoličkoj dogmi. Crkva je jedina arka spasenja i ne smijemo se bojati to potvrditi. Često ste čuli da se govori: „Izvan Crkve nema spasenja.“, izreka koja vrijeđa moderne umove. Lako je vjerovati da ova nauka više ne vrijedi, da je ispuštena. Čini se preoštrom.

Ali u stvari, ništa se nije promijenilo; ništa se ne smije promijeniti u tom području. Gospodin nije osnovao nekoliko Crkava: ustanovio je samo Jednu. Samo je jedan Križ po kojem možemo biti spašeni i taj Križ je darovan Katoličkoj Crkvi. Nije darovan drugima. Svojoj Crkvi, Svojoj zaručnici, Krist je darovao sve milosti. Niti jedna milost u svijetu, niti jedna milost u povijesti čovječanstva se ne podjeljuje osim kroz Nju.

Znači li to da niti jedan Protestant, Musliman, Budist ili animist neće biti spašen? Ne, a bila bi to druga pogreška ako bi se tako mislilo. Oni koji zazivaju netoleranciju u interpretaciji formule sv. Ciprijana: „Izvan Crkve nema spasenja.“, isto tako odbacuju Vjerovanje: „Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.“, te su nedovoljno poučeni u tome što je to krštenje. Postoji tri načina da ga se primi: kršenje vodom, krštenje krvlju(to je krštenje mučenika koji su ispovjedili vjeru dok su još bili katekumeni) i krštenje željom. (Krštenje krvlju se odnosi na mučeničku smrt krštenika koje otpušta sve aktualne grijehe i vremenite kazne te pribavlja mučeniku put u nebo bez ikakvog zadržavanja u čistilištu. Oci se koriste tim izrazom jer se sam Gospodin korstio time kad je govorio o smrti kojom će umrijeti, odnosno da će se krstiti svojom krvlju, a bio je već kršten na Jordanu. Crkveni nauk glasi da postoji samo jedan sakrament krštenja, a on nije nikome opcionalan, a to mišljenje o opcionalnosti osudio je Tridentski Koncil. Također, Papa sv. Lav Veliki govori da su Krv Gospodinova, posvetna milost i voda krštenja neodvojivi. op.p.)

Krštenje željom može biti eksplicitno(jasno, otkriveno op.p.). Mnogo puta u Africi sam čuo neke od naših katekumena koji mi kažu: „Oče, odmah me krstite jer ako umrem prije nego što opet dođete ići ću u pakao.“. Rekao sam mu: „Ne, jer ako nemaš smrtnog grijeha na savjesti i ako želiš krštenje onda već imaš milost u sebi.“.(Iako postoje mnogi citati koji se čine da su u potporu krštenju željom, službeno Crkveno učenje protivno je tom konceptu. U svakom slučaju Crkva je jasna da svatko treba vjerovati u Trojstvo i Utjelovljenje kako bi se spasio(npr. znači Židovi i Muslimani, čak i ako ništa ne znaju, ne mogu se spasiti, a teolozi kažu da će ljudima dobre volje Bog unutarnjom inspiracijom objaviti ono što je potrebno vjerovati za spasenje ili će im poslati misionara kao što je poslao Petra Korneliju), a primanje posvetne milosti izvan samog sakramenta krštenja je osuđeno. Imamo i izjave o apsolutnoj i univerzalnoj potrebi sviju da se krste vodom, a pošto Bog ne nalaže nemoguće i uvijek svima daje dostatne milosti za privođenje Crkvi, možemo vjerovati da ako je ikome unutarnjom objavom objavio otajstvo Trojstva i Utjelovljenja, mogao mu je objaviti i to da se treba krstiti vodom. op.p.)

Nauk Crkve također priznaje impicitno(skriveno, neotkriveno, nešto što ukazuje, implicira na nešto drugo op.p.) krštenje željom. Ovo se sastoji u vršenju Božje volje. Bog poznaje sve ljude i On zna da među Protestantima, Budistima i Muslimanima i u cijelom čovječanstvu postoje ljudi dobre volje. Oni dobivaju milost krštenja bez da to znaju, ali na učinkovit način. Na ovaj način oni postaju dio Crkve.(O ovome je govoreno gore. Vjera u Trojstvo i Utjelovljenje je nužna za spasenje. Ne može se to poricati i biti spašen. op.p.)

Greška je u mišljenju da su spašeni po svojoj religiji. Oni su spašeni dok su u svojoj religiji, ali ne pomoću svoje religije. Nema Budističke niti Protestantske crkve u Raju. Ovo je možda teško prihvatiti, ali to je istina. Ja nisam utemeljio Crkvu, nego Naš Gospodin Sin Božji. Kao svećenici moramo izreći tu istinu.

Ali pod cijenu kojih teškoća ljudi u tim zemljama, u koje se Kršćanstvo još nije probilo, primaju krštenje željom? Zabluda je prepreka Duhu Svetomu. To objašnjava zašto je Crkva oduvijek slala misionare u sve zemlje svijeta, zašto su tisuće njih podnijeli mučeništvo. Ako se spasenje može naći u bilo kojoj religiji, zašto ploviti preko mora, zašto se izlagati nezdravoj klimi, teškom životu, bolesti i ranoj smrti? Od mučeništva sv. Stjepana pa nadalje(prvi koji je dao svoj život za Krista te je zato njegov blagdan dan poslije Božića), Apostoli su širili Radosnu Vijest širom Mediteranskih zemalja.

Bi li oni to činili da se može spasiti po štovanju Cibele ili po misterijima Eleuzisa? Zašto im je Gospodin rekao: „Idite i navješćujte Evanđelje svim narodima.“?

Zapanjujuće je da danas određeni ljudi žele da svatko nađe svoj način do Boga, prema vjerovanjima koja prevladavaju u njegovom „kulturnom miljeu“. Biskup je jednom rekao svećeniku koji je htio obratiti male Muslimane: „Ne. Uči ih da budu dobri Muslimani; to će biti puno bolje nego da od njih učiniš Katolike.“. Uvjeren sam i znam zasigurno da se prije Koncila, zajednica Taize htjela odreći svojih zabluda i postati Katoličkom. Autoriteti su im rekli: „Ne, čekajte. Poslije Koncila ćete vi biti most između Katolika i Protestanata.“. Oni koji su dali ovaj odgovor uzeli su na sebe veliku odgovornost pred Bogom, jer milost dolazi u jednom trenutku; možda više nikada ne dođe. Danas, braća Taizea su još uvijek izvan Crkve, sijući zbunjenost u umove mladih ljudi koji ih posjećuju.

Pričao sam o obraćenjima koji su strmo padali u zemljama kao što je SAD(gdje su se penjala do 170 000 godišnje), Velika Britanija i Nizozemska. Misionarski duh je izblijedio zbog krive definicije Crkve i zbog koncilske deklaracije o vjerskoj slobodi o kojoj sada moram govoriti.

2 komentara:

  1. Marko,ne koji Te nacin mogu kontaktirati,probao sam na email ali nesto neide?!

    Alex

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Evo stavio sam mail na profilu, ali ću ga i ovdje napisati.

      cunjozu@gmail.com

      Izbriši

Za komentiranje odaberite nadimak.
Komentari bez nadimka neće biti odobreni kao ni komentari koji sadrže psovke i ostale nekulturne riječi.