ponedjeljak, 15. listopada 2012.

11. Vjerska sloboda

Među svim dokumentima Koncila, shema o vjerskoj slobodi je taj koji je doveo do najoštrijih rasprava. Ovo se lako objašnjava utjecajem liberala i zanimanjem za ovu temu od strane urođenih neprijatelja Crkve. Sada, dvadeset godina kasnije, vidimo da naši strahovi nisu bili preuveličani kada objavljen tekst kao deklaracija koja obuhvaća sve koncepte koji su u suprotnosti sa tradicijom i učenjem prijašnjih papa. Koliko je istinito da će svi krivi ili nejasno izraženi principi neizbježno otkriti njihove implicitne zablude. Kasnije u ovom poglavlju pokazat ću kako su napadi na katoličku edukaciju  od strane socijalističke vlade u Francuskoj logična posljedica nove definicije koja se pridaje religioznoj slobodi na drugom Vatikanumu.

Malo teologije će nam pomoći da na pravi način shvatimo duh u kojem je ova deklaracija sastavljena. Početni, i u stvari novi, argument se bazirao na slobodi svakoga čovjeka da iznutra i naizvan prakticira vjeru po svome izboru, na temelju "dostojanstva ljudske osobe". Prema ovom pogledu, sloboda se temelji na dostojanstvu koje joj daje njezin razlog postojanja. Čovjek može držati bilo koju zabludu u ime svoga dostojanstva. To znači staviti kola pred konja. Jer tko god prianja uz zabludu gubi svoje dostojanstvo i ne može više ništa temeljiti na njemu. Točnije, temelj slobode je istina, a ne dostojanstvo. Naš je Gospodin rekao: "Istina će vas osloboditi.".

Što je to dostojanstvo? Prema katoličkoj tradiciji, čovjek izvodi svoje dostojanstvo iz svoga savršenstva, tj. iz svoga poznavanja istine i posjedovanja dobra(duhovnog op.p.). Čovjek je dostojan poštovanja u skladu s njegovom namjerom da sluša Boga, ne u skladu sa svojim greškama koje neizbježno vode u grijeh. Kada je Eva, prvi grešnik, pala, rekla je: "Zmija me prevarila.". Njen i Adamov grijeh, zbog kojeg patimo sve od tada, doveli su do pada ljudskog dostojanstva.

Ne možemo, dakle, pad učiniti uzrokom slobode. Naprotiv, prianjanje uz istinu i ljubav prema Bogu su načela autentične vjerske slobode, koju možemo definirati kao sloboda da damo Bogu bogoslužje koje On zaslužuje te sloboda da živimo po Njegovim zapovijedima.

Ako ste slijedili moj argument, onda možete vidjeti da se vjerska sloboda ne može odnositi na lažne religije; ne može biti razdijeljena na taj način; jedino pravo koje država mora priznati jest pravo građana da prakticiraju Kristovu religiju.

Onima koji nemaju Vjeru, ovo če se sigurno činiti kao pretjerana tvrdnja. Ali Katolik, koji nije zaražen duhom vremena, će ju smatrati sasvim normalnom i legitimnom. Nažalost, mnogo Kršćana je izgubilo ove stvarnosti iz vida: toliko je puta ponavljano da moramo poštivati tuđe ideje, prihvatiti gledište drugih ljudi, a svoje ideje gurnuti u stranu. Taj besmisleni "svatko prema svojoj istini" je postao pravilo; dijalog je postao najviša stožerna vrlina, dijalog koji nužno vodi u ustupke. Kroz zagubljenu ljubav, Kršćanin je počeo misliti da mora ići jedan korak dalje od svojih sugovornika; obično je i jedini koji to čini. On više ne žrtvuje sebe za istinu, kao što su to mučenici činili. Umjesto toga, on žrtvuje istinu.

U drugu ruku, povećanje broja sekularnih država u kršćanskoj Europi je priviknulo ljude na sekularizam te im je pomoglo da se prilagode stvarima koje su suprotne Crkvenom učenju. Ali učenje se ne može prilagoditi; ono je ustaljeno jednom zauvijek.

Na Centralno Pripremnoj Komisiji prije Koncila, dvije su sheme bile priložene. Jednu priložio kardinal Bea pod naslovom "Vjerska sloboda", a drugu kardinal Ottaviani pod naslovom "Vjerska tolerancija". Prva imala četrnaest stranica bez ijedne reference na dokumente Učiteljstva. Druga je imala sedam stranica teksta i šesnaest stranica referenci, od Pija VI(1790.) do Ivana XXIII(1959.).

Shema kardinala Beae je u mom pogledu, i u pogledu ostalih Otaca, propozicije koje nisu u skladu sa vječnim Crkvenim istinama. Na primjer možemo pročitati: "Zato moramo hvaliti činjenicu da se sloboda i vjerska jednakost proglašavaju od strane mnogih nacija i mnogih Međunarodnih Organizacija za Prava Čovjeka.".

U drugu ruku, kardinal Ottaviani je to pitanje dobro iznio: "Kao što i civilna vlast smatra da je dobro štititi građane od zavodljivih zabluda, isto tako može regulirati i usmjeravati javni izražaj drugih oblika bogoslužja i braniti svoje građane od rasprostranjenosti lažnih nauka koje, po sudu Crkve, ugrožavaju vječno spasenje građana.

Lav XIII je u Rerum Novarum rekao da zajedničko vremenito dobro, cilj građanskog društva, nije samo materijalni red nego je to "prvotno moralno dobro". Čovjek je organiziran u društvo na dobro sviju. Kako se može isključiti vrhovno dobro, odnosno nebesko blaženstvo, iz sheme stvari?

Postoji i drugi aspekt uloge Crkve u poricanju slobode lažnim religijama. Promoviranje lažnih ideja prirodno izvršava više utjecajima na najslabije, najlošije obrazovane. Tko bi se suprotstavio dužnosti države da brani nemoćne? To je njena primarna dužnost, razlog postojanja organiziranog društva. Ona brani svoje podanike od vanjskih neprijatelja, brani njihovu svakodnevicu od lopova, ubojica, kriminalaca i agresora svih vrsta. Čak i sekularne zemlje nude zaštitu na području morala zabranjujući, npr. pornografske časopise(iako se situacija u tom pogledu veoma urušila u Francuskoj u zadnjih par godina, a najgore je u zemljama poput Danske). Usprkos tomu, civilizirane kršćanske zemlje su dugo zadržale osjećaj svojih obveza prema najranjivijima, posebice prema djeci. Narod je ostao osjetljiv po tom pitanju te preko obiteljskih zajednica poziva državu da poduzme nužne mjere. Radio programi u kojima je porok previše istaknut, mogu biti ukinute(iako ih nitko ne mora slušati) na temelju toga da djeca više nisu zaštićena jer ih mnogo ima radije. Učenje Crkve u ovom pogledu, koje bi se moglo činiti prestrogo, je u skladu s razumom i zdravom pameću.

Trenutna je moda odbaciti bilo kakav oblik zabrane i oplakivati njen utjecaj u određenim dijelovima povijesti. Papa Ivan Pavao II, odgađajući svoje prohtjeve, osuđivao je Inkviziciju tokom svog posjeta Španjolskoj. No u sjećanju su ostali samo ekscesi Inkvizicije. Ono što se zaboravilo jest to, da je Crkva, kada je stvorila Sveti Oficij(Sanctum Officium Inquisitionis), ispunjavala svoju dužnost zaštite duša te je nastavljala protiv onih koji su pokušavali da falsificiraju Vjeru te tako ugroze vječno spasenje sviju. Inkvizicija je pomogla samim hereticima, kao što netko pomaže ljudima koji skaču u vodu da skončaju svoje živote. Zar ćemo optužiti spasioce za vršenje netolerantne zabrane nad tim nesretnicima? Da učinimo drugu usporedbu, ne mislim da bi Katoliku, pa čak i zbunjenom, palo na pamet da se žali što vlada zabranjuje droge, tvrdeći da izvršava zabranu nad ovisnicima o drogi.

Svi razumiju da otac obitelji odgaja djecu u svojoj vjeri. U Djelima apostolskim centurion Kornelije je, potaknut milošću, primio krštenje "sa svim svojim domom". Kralj Klodvig je na isti način kršten sa svojim vojnicima.

Koristi koje katolička religija donosi sa sobom pokazuju kako je zaveden stav poslije-koncilskog klera koji odbacuje bilo kakav pritisak, pa čak i utjecaj na nevjernike. U Africi, gdje sam proveo većinu svoga života, misije su se borile protiv kazni poligamije, homoseksualnosti i prezira u kojem se drže žene. Degradirani položaj žene u islamskom društvu je vrlo poznat: ona postaje rob ili pokretna imovina čim kršćanska civilizacija nestane. Ne smije biti nikakve sumnje u pravo istine da dominira i da zamijeni lažne religije. I čak, u praksi , Crkva ne propisuje slijepo i beskompromisno ništa što se tiče javnog izražaja lažnih religija. Uvijek je govorila da mogu biti tolerirane od strane vlasti kako bi se izbjeglo veće zlo. Zato je kardinal Ottaviani preferirao termin "vjerska tolerancija".

Ako se stavimo u položaj katoličke država gdje je Kristova religija službeno priznata, vidimo da tolerancija može izbjeći nevolje koje bi mogle biti štetne cjelini. Ali u sekularnom društvu, koje ispovijeda neutralnost, sigurno se neće pridržavati Crkvenog zakona. Pitat ćete, zašto ga onda uopće i održavati?

Kao prvo, to nije pitanje ljudskog zakona koji može biti ukinut ili promijenjen. Kao drugo, napuštanje tog načela ima svoje posljedice. Neke smo već i nabrojali.

Sporazumi između Vatikana i određenih nacija koje su prije pravedno davale privilegiran status katoličkoj religiji izmijenjeni su. Situacija je takva u Španjalskoj, a skorije i u Italiji gdje vjeronauk više nije obvezan u školama. Koliko li će daleko ići? Jesu li ti novi zakonodavci ljudske prirode shvatili da je Papa također glava države? Hoće li i on biti prisiljen sekularizirati Vatikan i narediti izgradnju džamije i protestantske crkve u njemu?

Katoličke države kao takve nestaju. U svijetu postoje protestantske države, anglikanska država, muslimanske države, marksističke države, a ipak misli se da katoličke države više ne smiju postojati. Katolici više neće imati pravo da rade na njihovom uspostavljanju; bit će im dopušteno samo da održavaju vjersku neutralnost države!

Pijo IX je to nazvao "ludilom" i "slobodom propasti"(u smislu vječnog prokletstva, pakla op.p.). Lav XIII je osudio vjersku ravnodušnost države. Zar ono što je bilo dobro u njihovim vremenima sada više nije?

Ne možemo inzistirati na slobodi svih religioznih društava unutar ljudskog društva bez da im u isto vrijeme dopustimo i moralnu slobodu. Islam dopušta poligamiju; Protestanti(ovisno o pojedinoj sekti) imaju više ili manje labave poglede na nerazrješivost braka i kontracepciju. Kriterij dobra i zla nestaje. Pobačaj više nije nezakonit u Europi, osim u katoličkoj Irskoj. Nemoguće je Božjoj Crkvi opraštati ove zloporabe potvrđujući  vjersku slobodu.

Druga posljedica utječe na katoličke škole. Država više ne može garantirati postojanje katoličkih škola te da bi trebale imati većinski udio privatne edukacije. Kao što smo vidjeli, stavlja ih na istu poziciju sa školama ne-katoličkih sekti i kaže: "Ako dopustimo da postojite, moramo to učiniti i pripadnicima Crkve Ujedinjenja te svakoj zajednici toga tipa, pa čak i onoj koja je na lošem glasu.". A Crkva ne smije raspravljati! Socijalistička vlada Francuske je iskoristila Deklaraciju o Vjerskoj slobodi i pokušala spojiti katoličke škole s ostalima i tražiti da rezultirajuće institucije obdržavaju samo prirodni zakon. U drugim slučajevima bile su otvorene djeci svih religija pa su čestitale same sebi kako imaju više muslimanske nego kršćanske djece u nekim područjima.

To je razlog zašto Crkva, prihvaćajući status uobičajenog zakona u građanskom društvu, upada u rizik da postane samo jedna među svim ostalim sektama. Čak i ulazi u rizik da nestane jer je očito da istina ne može ustupiti prava zabludi bez da samu sebe ne porekne.

Katoličke škole u Francuskoj su usvojile(u svrhu javne demonstracije) određenu pjesmu, koja je lijepa sama po sebi, ali s riječima koje izdaju opasan(ubitačan op.p.) duh "slobode, kao jedine istine". Sloboda kao apsolutno dobro je prazna sanjarija. Kad se primjeni na religiju ona vodi u doktrinarni relativizam i praktičnu ravnodušnost. Zbunjeni Katolici se moraju držati Kristovih riječi koje sam citirao: "Istina će vas osloboditi.".