utorak, 19. studenoga 2013.

16. Neomodernizam ili potkopavanje Vjere

U potpunoj reviziji Crkvenog rječnika preživjelo je malo riječi, a Vjera je jedna od njih. Nevolja je u tome što se koristi za toliko puno različitih značenja. Ali ipak, definicija vjere postoji i to se ne može promijeniti. To je ono čemu se Katolik mora okrenuti kad više ne razumije ništa od izopačenog i uobraženog jezika koji mu je usmjeren.

Vjera je "pristajanje uma uz istinu objavljenu Riječi Božjom"(može se misliti na Pismo i Predaju, ili na samu Riječ Božju, Isusa Krista op.p.). Vjerujemo u istinu koja je došla od izvana, a ne koju naš um proizvodi na neki način. Vjerujemo u nju zbog autoritea Boga koji nam ju objavljuje i nema potrebe da ju tražimo negdje drugdje.

Nitko nema pravo da nam uzme vjeru i zamjeni ju nečim drugim. Ono što sada vidimo jest preporod modernističke definicije vjere koju je prije 80 godina osudio Pio X. Prema tome, vjera je unutarnji osjećaj: nema potrebe tražiti dalje od čovjeka kako bi se našlo objašnjenje religije: "Ostaje dakle da se traži u samome čovjeku; a budući da religija nije ništa drugo već način življenja, njezino se tumačenje mora tražiti upravo u čovjekovu životu". Nešto sasvim subjektivno, pristajanje duše uz Boga koji je nedostupan našim umovima. Svatko za sebe u svojoj savjesti.

Modernizam nije nedavna inovacija, niti je to bio 1907., u godini slavne enciklike. Modernizam je vječiti duh Revolucije i želi nas ušutkati unutar naše ljudskosti te učiniti od Boga zločinca(prognanika op.p.) Njegova lažna definicija vjere je usmjerena k uništenju autoriteta Boga i Crkve.

Vjera nam dolazi od izvana, a mi imamo dužnost da joj se podložimo. "Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.", sam Gospodin to tvrdi.

Kad sam otišao vidjeti Papu 1976. godine, na moje veliko iznenađenje, prekorio me je što sam tjerao svoje sjemeništarce da prisežu protiv njega. Teško mi je bilo shvatiti odakle je došla ta ideja. Očigledno mu je došapnuta s nakanom da mi se našteti. Tada mi je sinulo da je netko zlonamjerno na taj način tumačio anti-modernističku zakletvu koju je donedavno prije ređenja trebao prisegnuti svaki svećenik, i svaki Crkveni dostojanstvenik kad bi primao svoju službu. Njegova Svetost Pavao VI. ju je prisegnuo više puta. A ovo je što pronalazimo u toj zakletvi: "Peto, najčvršće držim i iskreno ispovijedam, da vjera nije reiligijski osjećaj koji je proizašla iz krila podsvijesti, pod pritiskom srca i sklonosti moralno oblikovane volje, nego daje ona pravi pristanak razuma istini prihvaćenoj izvana po slušanju, kojom naime vjerujemo daje istinito ono stoje kazao, posvjedočio i objavio osobni Bog Stvoritelj i naš Gospodin, zbog autoriteta najistinoljubivijeg Boga."

Anti-modernistička zakletva više nije potrebna prije postajanja svećenikom i biksupom. Kad bi bila potrebna, bilo bi čak i manje ređenja nego što ih sada ima. Zbog toga, koncept vjere je falsificiran te su si mnogi ljudi bez ikakve zle namjere dopustili da budu zavedeni modernizmom. Zato i jesu spremni vjerovati da sve religije spašavaju. Ako je svačija vjera prema svačijoj savjesti - ako savjest proizvodi vjeru - onda nema razloga vjerovati da jedna vjera spašava bolje od neke druge, dok god je savjest usmjerena prema Bogu. Ovakve izjave možemo čitati u dokumentima od Katehetske Komisije Francuskih Biskupa: "Istina nije nešto primljeno, gotovo, nego nešto što se razvija.".

Ova dva gledišta su sasvim različita. Govori nam se da čovjek ne prima istinu nego ju konstruira. A ipak znamo, i naša inteligencija to potvrđuje, da se istina ne stvara - mi ju ne stvaramo.

Pa kako se možemo braniti protiv ovih izopačenih nauka koje uništavaju religiju, štoviše kad se ti "nabavljači noviteta" nalaze u samim njedrima Crkve? Hvala Bogu, bili su razotkriveni na početku stoljeća na način koji nam omogućava da ih lako prepoznamo. I ne smijemo to gledati kao stari fenomen koji zanima samo Crkvene povjesničare. Pascendi je tekst koji je i danas mogao biti danas; iznimno je tematski i oslikava.

Vidimo da su "lišeni svakog čvrstog okrilja filozofskog i teološkog znanja, te štoviše prožeti otrovnim naucima neprijatelja Crkve, bez ustručavanja izdaju za obnovitelje same Crkve; i zbijajući svoje redove obrušavaju se na ono što je najsvetije u Kristovu djelu, ne štedeći pritom ni samu osobu božanskog Otkupitelja, kojega, svetogrdnom drzovitošću, svode na položaj običnog i jednostavnog čovjeka.". "A budući da moderniste - jer se te s pravom naziva tim imenom - resi vrlo prepredena vještina da svoja učenja ne predstavljaju u koordinira­nom i cjelovitom obliku, nego su raspršena i razdvojena jedna od drugih, dok su zapravo postojana i određena, bit će potrebno prije svega sakupitisva ta učenja u jedan sklop te zatim pristupiti istraživanju izvora tolikog zastranjenja i odrediti mjere kako bi se spriječile njegove štete.". "Što je očitije iz samoga vladanja modernista, koje je potpuno sukladno onom što uče. U spisima i govorima oni nerijetko zastupaju sad jedno sad drugo učenje, tako da se lako stječe zaključak da su nejasni i nepo­uzdani. Ali sve se to čini hotimice, naime zbog mišljenja da zastupaju međusobnu odvojenost vjere i znanosti. Zato se zna dogoditi da se u njihovim knjigama susreću stvari koje bi rekao i jedan katolik; no već na idućoj stranici susreću se druge koje su tipične za učenje jednog racionalista.". "I tako nastavljaju svoj put, nastavljaju ga usprkos pokudama i osudama, prikrivajući nevjerojatnu drzovitost velom prividne poniznosti.". "Ako se i nađe netko tko im zadaje strah jer ih uspijeva svojim naukom djelotvorno pobiti, zavjerom šutnje poigravaju se s njegovim živcima. A taj je način u njihovu odnosu prema katolicima još odvratniji jer, istodobno i bez imalo takta i mjere, obasipaju hvalama one koji su na njihovoj strani, prihvaćaju i s neskrivenim se oduševljenjem  dive njihovim knjigama koje vrve novostima. Koliko se više netko drzne uništavati staro, odbacivati tradiciju i crkveno učiteljstvo, toliko više ga smatraju mudrim; i, na kraju, a to mora duboko zgroziti svaku čestitu dušu, ako je netko osuđen od strane Crkve, ne samo da ga javno obasipaju pohvalama nego ga gotovo časte kao mučenika za istinu. Pogođeni i zbunjeni svom tom bukom pohvala i pogrda, mladi, kako s jedne strane ne bi ispali neznalice, a s druge da bi izgledali mudri, vođeni znatiželjom i ohološću, predaju se i prelaze na modernizam.".

Sve ove oznake tako blisko odgovaraju onome što danas vidimo tako da možemo pomisliti da su nedavno napisane. 1980., nakon osude Hansa Küng-a, skupina Kršćana sudjelovala je u činu vjere(auto da fe, actus fidei - obred javne pokore za heretike i otpadnike op.p.) ispred katedrale u Kölnu, kao u činu protesta protiv odluke Svete Stolice koja ovom švicarskom teologu oduzima kanonski mandat(više nije mogao predavati katoličku teologiju op.p.). Bio je načinjen krijes na koji su bacili Küngovu sliku i spise "kako bi simbolizirali suzbijanje hrabre i iskrene misli"(Le Monde). Nedugo prije toga, sankcije protiv oca Pohiera isprovocirale su još jedno javno negodovanje. Tri stotine Dominikanske braće i sestara potpisali su jedan tekst; opatija iz Bouquen-a, kapelica iz Montparnasse-a i druge avangardne grupe su skočile u sukob. Jedina novost u usporebi sa Pijevim opisom jeste ta da se više ne skrivaju pod poniznošću(poslušnost, podložnost op.p.). Zadobili su povjerenje; imaju previše potpure unutar Crkve da bi se više skrivali. Modernizam nije mrtav; naprotiv, napreduje i paradira.

Da nastavimo s Pascendi: "Nakon svega toga, treba li čuditi, časna braćo, što su katolike, koji su hrabro stali u obranu Crkve, modernisti prikazali kao oličenja zlonamjernosti i zavisti? Nema te uvrede i pogrde koju im nisu nanijeli, a uobičajeno im je optuživati ih da su neznalice i tvrde glave. Ako se i nađe netko tko im zadaje strah jer ih uspijeva svojim naukom djelotvorno pobiti, zavjerom šutnje poigravaju se s njegovim živcima.". Ovo je ono što se danas događa opsjedanim i progonjenim tradicionalnim svećenicima te kleričkim i laičkim religioznim piscima o kojima tisak, koji je u rukama progresivista, ne govori ni riječi. Pokreti mladih se također izbjegavaju zbog činjenice da su ostali vjerni, a njihove poučne aktivnosti, hodočašća i ostalo ostaju nepoznati javnosti koju su mogli jako ohrabriti.

"Pišu povijest te pod prividom da govore cijelu istinu sve ono što baca sjenu na Crkvu s loše skrivenim zadovoljstvom marljivo iznose na svjetlo. Nastoje što je više moguće izbrisati pobožne narodne tradicije, slijedeći određeni apriorizam. Pokazuju prezir prema svetim relikvijama kojima ne treba druge preporuke osim njihove drevnosti. Na kraju, muči ih isprazna čežnja da svijet priča o njima, te uvjeravaju sebe da se to neće dogoditi ako budu govorili ono što se uvijek i što su svi govorili."

Što se tiče njihovog nauka, on se bazira na nekoliko slijedećih točaka koje bez teškoća prepoznajemo u današnjoj misli. "Zbog toga mu[ljudskom razumu op.p.] nije dano vinuti se Bogu, niti spoznati njegovu egzistenciju, pa ni pomoću vidljivih stvari.". To je vjera za moderniste. Time je Bog stvoren u duši i to je Objava.

Iz sfere religioznog osjećaja prelazimo u sferu intelekta, koji nastavlja elaborirati osnovno dogme: pošto je čovjek obdaren inteligencijom, ima potrebu misliti o svojoj vjeri. Kreira formule koje ne sadrže apsolutnu istinu, nego samo slike ili simbole istine. Posljedično, te dogmatske formulacije su podložne promjeni, evoluiraju. "Tako se stvorio prostor za duboki razvoj dogmi.".

Formulacije nisu jednostavno teološke špekulacije, one moraju biti živuće da bi bile stvarno religiozne. Čovjekov osjećaj za religiju, religiozni sentiment treba ih "vitalno" asimilirati. "Živjeti vjeru" je trenutna faza. Nastavljajući Pijevo razotkrivanje modernizma čitamo: "Iz toga slijedi da te formulacije, da bi bile žive, moraju biti i ostati primjerene i za vjeru i za vjernika. Zato ako iz bilo kojeg razloga ne dođe do te prilagodbe, one gube prvotno značenje i zahtijevaju da ih se preinači. Predstavljajući tako vrijednost i promjenjivost dogmatskih formulacija, ne čudi što su modernisti dogme toliko prezirali; dok naprotiv u svijest dozivaju i veličaju religijski osjećaj i religijski život.". U njihovim propovijedima, predavanjima i katekizmima, "gotove formulacije" su anatematizirane.

Vjernik čini svoje osobno iskustvo vjere, onda ga verbalno komunicira drugima, i onda na taj način religiozno iskustvo propagira samo sebe. Kada vjera postane zajednička, ili kako netko kaže kolektivna, osjeti se potreba da se ona u društvu kombinira da se sačuva i razvija zajedničko blago. Tako je nastala Crkva. Crkva je "Dio kolektivne svijesti, odnosno kolektivnost pojedinačnih svijesti, koje su, po vitalnoj trajnosti, sve ovisne o prvom vjerniku, to jest, u slučaju katolika, o Kristu.".

I tako modernisti pišu povijest Crkve: na početku, kada se još uvijek vjerovalo da autoritet Crkve dolazi od Boga, gledalo se na nju kao samovladalačko tijelo. "Kao što je Crkva potekla iz kolektivnosti svijesti, tako autoritet nužno proizlazi iz same Crkve.". Dakle, vlast mora promijeniti mjesto i doći s dna. Kao što je politička svijest stvorila vladavinu naroda, ista se stvar mora dogoditi u Crkvi: "Ako dakle crkvena vlast ne želi izazvati i održavati nutarnji sukob u ljudskim savjestima, nužno je da se i ona sama pokori demokratskim oblicima.".

Sada ćete razumjeti odakle su kardinal Suenens i ostali govornjikavi teolozi dobili svoje ideje. Post-koncilska kriza je u potpunom kontinuetu sa krizom koja je uznemirivala kraj prošlog stoljeća i početak ovog(20. st. je stoljeće u kojem je autor napisao ovu knjigu op.p.). Također ćete razumjeti zašto, u katekizmima koje vaša djeca donose kući, sve počinje sa prvim zajednicama koje su se formirale nakon Pedesetnice(Duhovi op.p.), kada su učenici, kao posljedicu uzdrmavanja koje je susret s Isusom izazvao u njima, osjetili potrebu za božanskim i zajedno živjeli "novo iskustvo". Sada možete objasniti odsutstvo dogmi - kao što su Presveto Trojstvo, Utjelovljenje, Otkupljenje i Uzašašće - u tim knjigama i u propovijedima. Texte de référence ili učiteljski priričnik za vjeronauk kojeg je pripremio francuski episkopat također govori i o stvaranju grupa koje će biti "mini-crkve" koje bi trebale ponovno stvoriti Crkvu stutrašnjice na linijama za koje su modernisti mislili da se mogu prepoznati u rođenju Apostolske Crkve: "U vjeronaučnoj skupini, učitelji, roditelji i djeca daju svoje životna iskustva, njihove duboke čežnje, vjerske slike i određeno znanje o stvarima vjere. Proizlazi suočavanje, što je zapravo preduvjet istine do toga da uzburkava njihove duboke aspiracije i proizvodi autentično predanje pomjenama koje bilo koji kontakt sa Evaneđeljem neizbježno proizvodi. Tek nakon iskustva odvojenosti, obraćenje, oblik smrti, može biti učinjeno, uz pomoć milosti.".

Dakle biskupi su ti koji u pol bijela dana provode modernističke taktike koje je osudio sv. Pio X. Sve je u ovom paragrafu[13] - ponovno ga pažljivo pročitajte: religiozni osjećaj uzburkan potrebom, dubokim čežnjama, istina koja se oblikuje u dijeljenju iskustava, promjena dogmi i prekid s Tradicijom. Jer za moderniste i sakramenti proizlaze iz potrebe "budući da se, ponovno to primijetimo, u njihovu sustavu sve pripisuje dubokim potrebama.". Religija treba opipljivo tijelo: "Što se zatim tiče sakramenata, oni se za moderniste svode na puke simbole ili znakove, koji međutim nisu nedjelotvorni; njihovu djelotvornost pokušavaju protumačiti primjerom nekih riječi koje su spletom sretnih okolnosti stekle snagu širenja nekih snažnih ideja te vrlo duboko pogađaju duše. Kao što su te riječi određene za spomenute ideje, tako su i sakramenti određeni za vjerski osjećaj: nikakve od njih koristi. Sigurno bi govorili jasnije ako bi tvrdili da su sakramenti ustanovljeni jedino za to da hrane vjeru. Ali to je Tridentski koncil osudio: » Tko kaže da su sakramenti ustanovljeni samo kako bi hranili vjeru, neka bude kažnjen anatemom.«.".

Ova se misao može pronaći ponovno, na primjer, u Bresetovim spisima, koji je bio "ekspert" na Koncilu: "Nije sakrament taj koji donosi Božju ljubav u svijet. Njegova ljubav je djelotvorna u svakom čovjeku. Sakrament je trenutak njene javne manifestacije u zajednici učenika... Rekavši ovo, ni na koji način ne želim poreći učinkoviti vid sakramentalnih znakova. Čovjek se ispunja sa samo-izražavanjem, a to je točno za sakramente kao i za ostatak njegovih aktivnosti."[14].

A knjige Svetog Pisma? Modernisti ih definiraju kao: "zbirku iskustava: to ne bi bila opća iskustva što ih ima svaki čovjek, nego izvanredna i glasovitija koja su se zbila u nekim religijama.". Bog govori kroz ove knjige, ali On je Bog koji je unutar nas. Knjige su nadahnute na način pjesničkog nadahunuća; nadahnuće se uspoređuje sa hitnom potrebom koju je vjernik osjetio da priopći svoju vjeru u pisanju. Biblija je ljudskih ruku djelo.

U Pierres Vivantes,[15], djeci se govori da je Postanak "poema" koju su nekada davno napisali vjernici koji su "razmišljali". Ova kompilacija, koju je francuski episkopat nametnuo svoj djeci koja pohađaju vjeronauk, odiše modernizmom na skoro svakoj stranici. Idemo povući kratku paralelu:

Sv. Pio X.: "Bilo kako bilo jedno je sigurno: valja sačuvati pravilo da se dob bilo kojeg dokumenta ne može odrediti drukčije osim po razdoblju u kojem se neka potreba javila u Crkvi.".
Pierres Vivantes: "Kako bi pomogli tim zajednicama da žive Evanđelje, neki su im apostoli pisali pisma koja se također zovu poslanice... ali iznad svega Apostoli su usmeno prenijeli što je Isus učinio među njima i što je rekao. Kasnije, četiri pisca - Marko, Matej, Luka i Ivan - su zapisali što su Apostoli rekli. Datiranje Evanđelja: Marko oko 70.god.? Luka oko 80.-90.? Matej oko 88.-90.? Ivan oko 95.-100.? Prepričavali su događaje iz Isusovog života, Njegove riječi, a napose Njegovu smrt i uskrsnuće kako bi prosvijetlili vjeru vjernika.".

Sv. Pio X.: "Jednako se tako, prema njima, u svetopisamskim knjigama susreću mnogobrojne pogreške povijesnog i znanstvenog karaktera. Ali, tvrde oni, to nisu povijesne ili znanstvene knjige, nego vjerske i moralne, gdje su znanost i povijest poput nekog ovoja kojim se obavijaju religijska i moralna iskustva kako bi se bolje širila u puku.".
Pierres Vivantes: "Knjiga(Postanak) je poema, a ne znanstveni priručnik(zanimljivo, ovo se čuje gotovo svakodnevno na našim katoličkim bogoslovnim fakultetima op.p.). Znanost nam kaže da je trebalo milijune godina da se pojavi život." "Evanđelja ne govore priču Isusovog života u istom smislu u kojem tv i novine izvještavaju današnje događaje.".

Sv. Pio X.: "I to je razlog zbog kojeg modernisti nimalo se ne ustručavaju tvrditi da su te knjige, a osobito Petoknjižje i prva tri evanđelja, od prvobitnih kratkih tekstova malo-pomalo bili proširivani dopunama i umecima, bilo u obliku teoloških ili alegorijskih tumačenja, bilo u obliku prijelaza koji su međusobno povezivali pojedine dijelove.".
Pierres Vivantes: "Ono što je u tim knjigama napisano bilo je prethodno usmeno prenošeno s oca na sina. Jednog dana netko je to zapisao kako bi i on to prenio; i često, ono što je zapisao drugi su prepisivali za druge ljude... 538. godine, Perzijska dominacija: razmišljanja i predaje postale su knjige. Oko 400.g. pr. Kr, Ezra je skupio razne knjige kako bi od njih načinio Zakon ili Petoknjižje. Svici Proroka su napisani. Razmišljanja Mudraca proizvode različita remekdjela.".

Katolicima koji se čude novom jeziku kojeg koristi "Koncilijarna Crkva", pomoći će to ako znaju da nije sasvim nov: Lammenais, Fuchs i Loisy su ga koristili već u prethodnom stoljeću(19. st. op.p.), i da su oni sami samo pokupili sve zablude koje su strujale vjekovima. Ali Kristova Religija nije se promijenila, i nikada neće: ne smijemo dopustiti da nam se išta nametne.

[13] Texte de référence, par. 312.
[14] De commencement en commencement, str. 176.
[15] Vidi 8. poglavlje

četvrtak, 5. rujna 2013.

15. Brak između Crkve i revolucije

Rečeno je da revolucija izražava "mržnju prema svakom redu koji nije uspostavljen od čovjeka te u kojem on sam nije i kralj i bog". U njenom izvorištu nalazimo oholost koji je uzrok Adamovog grijeha. Revolucija unutar Crkve može se objasniti ohološću ljudi naših vremena koji vjeruju da su u novom dobu gdje je čovjek napokon "shvatio svoje dostojanstvo", te je stekao uvećanu samosvijest "do te razine da se može govoriti o socijalnoj i kulturalnoj metamorfozi čije/čiji (nije jasno misli li se na posljedice čovjekovog zalaganja ili posljedice soc-kult. metamorfoze op.p.) su trudovi imali utjecaj na religiozni život. Ritam povijesti je toliko brz da je veliki pritisak pratiti ju. Ukratko, ljudska rasa prelazi iz većma statičnog shvaćanja reda stvari u dinamično i evolutivno shvaćanje. Posljedica je neviđena serija novih problema koji traže nove analize i sinteze." Ove fraze, s drugima iste vrste, nalaze se u uvodu Gaudium et Spes-a, pastoralnoj konstituciji o Crkvi u svijetu svijetu, su loš znak povratku na duh Evanđelja. Uz tolike promjene i transformacije teško je shvatiti kako to(nije jasno što. možda duh Evanđelja op.p.) može preživjeti.

I što se misli izjavom: "Postepeno se širi tip industrijskog društva, koji neke narode vodi u ekonomsko blagostanje i posve preobražava stoljećima ustaljena poimanja i oblike društvenoga života.".(Gaudium et Spes, 6) osim da autor predviđa kao sigurno ono što želi vidjeti: koncept društva koje nema ništa zajedničko sa kršćanskim konceptom izraženim u socijalnom nauku Crkve? Pretpostavke takve naravi mogu odvesti samo u novo Evanđelje i novu religiju. I evo je! "Treba dakle da vjernici žive u najtješnjem dodiru s drugim ljudima svoga vremena i da nastoje potpuno proniknuti njihov način mišljenja i osjećanja, čiji je odraz kultura. Poznavanje novih znanosti i teorija kao i najnovijih otkrića treba da povežu s kršćanskim običajima i izlaganjem kršćanske nauke, da bi religiozni život i moralna neporočnost u njima napredovali u korak sa znanstvenom spoznajom i neprestanim tehničkim napretkom; tako će sve moći prosuđivati i tumačiti s pravim kršćanskim osjećajem."[11]. Neobičan savjet, kad se uzme u obzir da nam Evanđelje zapovijeda da izbjegavamo izopačene nauke.  I neka vam ne kažu da se te teorije mogu shvatiti na dva načina: trenutni katekizmi ih shvaćaju na način na koji je Schillebeeckx htio. Savjetuju djecu da slušaju što ateisti imaju za reći jer se od njih može mnogo naučiti; i osim toga, ako ne vjeruju u Boga, imaju svoje razloge i ti su razlozi vrijedni za znati! A i prvoj frazi u prvom poglavlju: "Po gotovo istom uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu." može se dati kršćansko značenje onime što slijedi. Usprskos tomu, ona ima značenje po sebi za koje vidimo da je to točno ono što se provodi svuda u postkoncilijarnoj Crkvi, u obliku spasenja koje je ograničeno na ekonomsko i socijalno dobrostanje.

Što se mene tiče, mislim da će oni koji prihvaćaju ovu tvrdnju kao zajednički temelj za dijalog sa nevjernicima, te koji sparuju nove teorije s kršćanskim naukom, jednostavno izgubiti svoju vjeru. Ponos ljudi današnjeg vremena je izokrenuo zlatno pravilo Crkve. Nitko više ne sluša Kristove vječne i plodne riječi nego riječi svijeta. Ovaj "aggiornamento" osuđuje sam sebe. Korijeni današnjeg nereda mogu se naći u tom modernom, odnosno modernističkom duhu koji odbija priznati vjerovanje, Božje i Crkvene zapovijedi, sakramente, kršćanski moral kao jedine izvore obnove sve do kraja svijeta. "Tehnika se tako razvila da preobražava lice zemlje te već nastoji zagospodariti i svemirskim prostorima"(Gaudium et Spes 5) i zaslijepila je crkvene ljude, koji se ne smiju zamijeniti sa samom Crkvom, te koji čini se misle da Gospodin nije mogao predvidjeti današnju tehnološku evoluciju te da posljedično Njegova poruka više nije prikladna.

San liberala proteklih stoljeće i pol je bio da ujedine Crkvu i revoluciju. Također, stoljeće i pol, Pape su osuđivali liberalni Katolicizam. Među njihovim najvažnijim dokumentima možemo spomenuti bulu Pija VI Auctorem fidei protiv sabora u Pistoi, encikliku Quanta cura i Syllabus Pija IX,  encikliku Lava XIII Immortale Dei protiv nove desnice, akte sv. Pija X, protiv Sillon-a i modernizma, naročito dekret Lamentabili, encikliku Divini Redemptoris Pija XI protiv komunizma te encikliku Humani generis Pape Pija XII.


U ime Revolucije svećenici su slani na gubilište, a redovnice su progonjene i ubijane. Sjetite se Nanteških pontona koje su potopili nakon što su ih napunili vjernim svećenicima. A ipak, ono što je Revolucija učinila, nije ništa naspram onog a što je učinio Drugi Vatikanski, jer bilo bi bolje za tih 20 i 30 tisuća svećenika koji su napustili svećeništvo i zavjete koje su dali Bogu, da su bili mučeni i poslani na gubilište. Tako bi barem spasili svoje duše, čiji gubitak sada riskiraju.

Govori se da je među tim oženjenim svećenicima mnogo onih koji su se već razveli, a mnogi su podnijeli prijave Rimu za proglašenje braka ništavnim. Može li se to nazvati dobrim plodom Koncila? I 20 tisuća redovnica u SAD-u i u mnogim drugim državama prekršiće su svoje vječne zavjete koji su ih ujedinjavali sa Isusom Kristom samo da bi pobjegle i poudavale se. Da su došli na gubilište makar bi posvjedočili za svoju vjeru. Krv mučenika je sjeme Kršćana, ali svećenici ili obični vjernici koji se predaju duhu svijeta neće donijeti žetvu. Najveća đavlova pobjeda jeste ta, da izvodi uništenje Crkve i to bez mučenika.

Preljubnička veza Crkve i Revolucije se cementira "dijalogom". Gospodin je rekao: "Idite, učite sve narode i obratite ih.". Nije rekao: "Dijalogizirajte s njima, ali nemojte ih pokušati obratiti.". Istina i zabluda su nespojivi; dijalogizirati sa zabludom znači staviti Boga i đavla na istu razinu. To je ono što su Pape uvijek ponavljali i što je Kršćanima lako za shvatiti jer je to također stvar zdravog razuma. Kako bi se nametnuli drukčiji stavovi i reakcije bilo je nužno malo indoktrinacije, kako bi se načinili modernisti od klera koji je potreban da proširi novi nauk. To se zove "recikliranje", proces uvjetovanja koji je namijenjen da promijeni snagu koju je čovjeku dao sam Bog, kako bi usmjeravao svoje prosuđivanje(misli se na zdrav razum op.p.).

Sam sam u svojoj kongregaciji, čiji sam poglavar bio jedno vrijeme, vidio nešto takvo na djelu. Prvo se mora "prihvatiti promjena". Koncil je uveo promjene pa se dakle i mi moramo promijeniti. Moramo se dubinski promijeniti jer se radi o prilagođavanju snage razuma na način da se ona poklapa sa proizvoljnim idejama. Slijedeće možemo pročitati u brošuri nadibskupskog ureda u Parizu, Vjera Riječ po Riječ: "Druga operacija je delikatnija i sastoji se od uočavanja različitih načina na koje Kršćani reagiraju na te različite promjene, i na samu činjenicu promjene. To uočavanje je važno jer se stvarno protivljenje događa više zbog spontanog i podsvjesnog ponašanja pred promjenom, nego zbog točnih problema upletenih u promjenu.".

"Mogu se vidjeti dva tipična stava, iako se dopušta postojanje onih koji su između. Prvi znači prihvaćanje određenog broja noviteta jedan po jedan, onako kako ih se nameće. To je slučaj s mnogim Kršćanima, mnogim Katolicima: prepuštaju se malo po malo.


Oni koji se postavljaju na drugi način, prihvaćaju potpunu obnovu izražaja Kršćanske vjere na pragu nove kulturalne ere, brinući se uvijek da se drže blizu vjere Apostola."

Ova zadnja fraza je tipična modernistička zaštita. Uvijek prosvjeduju da su njihova stajališta pravovjerna, te žele sa sitnim frazama uvjeriti one koji bi se uznemirili na prospekte kao što su "potpuna obnova izražaja Kršćanske vjere na pragu nove kulturalne ere". Ali i kad se prihvati to uvjeravanje, već se otišlo predaleko; i bit će jako dobro ako se štuje vjera Apostola kada ju je netko već porušio.

Treća opercija postaje nužna kada se pristupi sa onim drugim stavom: "Onaj koji ispituje ne može a da ne osjeti da opasno riskira svoju vjeru. Neće li ona jednostavno nestati, zajedno s problemima koji su ju i doveli do toga? On dakle zahtjeva fundamentalno osiguranje koje će mu pomoći da ide onkraj tih sterlnih razmišljanja.".

Dakle, svi stupnjevi otpora su predviđeni. Koje je to "fundamentalno osiguranje" koje će biti dano početniku u krajnjoj nuždi? Duh Sveti! "Duh Sveti je taj koji pomaže vjernicima na prekretnicama povijesti.".

Cilj je postignut: nema više nikakvog Učiteljstva, nikakve dogme, nikakve hijerarhije, pa čak ni Svetog Pisma, u smislu nadahnutog i povijesno sigurnog teksta. Kršćani su(prema tom modernističkom cilju op.p.) direktno nadahnjivani Duhom Svetim.

Crkva se onda urušava. Reciklirani Kršćanin onda postaje podložan svakom utjecaju i osjetljiv na svaki slogan; može ga se svuda voditi dok shvaća, ako mu treba pomoć, deklaraciju. "Drugi Vatikanski zasigurno pokazuje mnoge znakove promjene u vremenima propitivanja.".

"Nema sumnje da je prvi i neposredni uzrok[modernizma] zastranjenje uma.", napisao je sv. Pio X u svojoj enciklici Pascendi. Recikliranje stvara slično mentalno zastranjenje(izopačenje, perverzija op.p.) u onima koji nisu prije patili od toga. Ovaj sveti Papa je također citirao promatranje svoga predšasnika Grgura XVI: "Žalosno je vidjeti koliko daleko devijacije ljudskog razuma mogu ići čim se pristane uz duh noviteta; kada se bez obzira na upozorenja Apostola, tvrdi da se zna više nego što se treba znati, te kada se samouvjereno traži istina izvan Crkve umjesto u njoj, gdje se može naći bez i najmanje sjene zablude."[12].

[11] Gaudium et Spes, 62
[12] Singulari nos, 1834. godine

utorak, 7. svibnja 2013.

14. "Drugi Vatikanski je francuska revolucija u Crkvi."

Paralela koju sam povukao između krize u Crkvi i francuske revolucije nije samo metaforička. Utjecaj filozofija 18. stoljeća i preokret koje su proizvele u svijetu, nastavio se do dana današnjeg. Oni koji su ubrizgali taj otrov u Crkvu to sami sebi priznaju. Kardinal Suenens je taj koji je uskliknuo: "Drugi Vatikanski je francuska revolucija u Crkvi.", te među ostalim neopreznim izjavama dodao je: "Ne može se razumjeti francuska ili ruska revolucija ako se ne zna makar nešto o starim režimima koje su porušili... Isto je i u crkvenim poslovima: reakcija se jedino može prosuditi u odnosu na stanje stvari koje joj je prethodilo.". Ono što je prethodilo, i ono što je on smatrao na redu za ukidanje, bila je predivna hijerarhijska konstrukcija kulminirajući s Papom, Kristovim namjesnikom na zemlji. Nastavio je: "Drugi Vatikanski Koncil označio je kraj jedne epohe; i ako se malo više odmaknemo vidimo da je označio kraj slijeda epoha, kraj jednog doba.".

Otac Congar, jedan od majstora reforme slično je govorio: "Crkva je na miran način imala svoju oktobarsku revoluciju.". S punom sviješću o tome što je govorio primjetio je: "Deklaracija o vjerskoj slobodi govori suprotno Syllabusu(Syllabus errorum, odn. zbirka zabluda Pape Pija IX. iz 1864. godine op.p.).". Mogao bih navesti još takvih priznanja. 1976. godine, otac Helineau, jedan od vođa u Nacionalnom Pastoralnom i Liturgijskom Centru maknuo je sve iluzije onima koji bi voljeli vidjeti u Novus Ordu nešto sasvim malo drukčije od obreda koji je do tada bio svugdje slavljen, ali ni u kom slučaju nešto temeljito različito: "Reforma o kojoj je odlučio Drugi Vatikanski Koncil bio je signal za topljenje... Cijele su se strukture urušile... Nemojte tu pogriješiti. Prevesti nešto nije reći istu stvar drugim riječima. To znači promijeniti formu. Ako se forma mijenja, mijenja se i obred. Ako je jedan element promijenjen i cjelina se mijenja..., ako se mora reći, bez ublaživanja riječi, Rimski Obred kakvog smo ga znali više ne postoji. Uništen je."[8].

Katolički liberali su nesumnjivo uspostavili revolucionarnu situaciju. Evo što se može pročitati u knjizi koju je napisao jedan od njih, msgr. Prelot[9], senator regijue Doubs u Francuskoj: "Mučili smo se stoljeće i po kako bismo učinili da naša mišljenja prevagnu unutar Crkve i nismo uspijevali. Naposlijetku, došao je Drugi Vatikanski te smo trijumfirali. Od onda je Sveta Crkva definitivno i službeno prihvatila stavove i principe liberalnog Katolicizma.".

Baš je pomoću utjecaja liberalnog Katolicizma revolucija uvedena pod krinkom pacifizma i sveopćeg bratstva. Zablude i lažni principi modernog čovjeka su se probili u Crkvu i zarazili kler zahvaljujući samim liberalnim Papama te pod zaštitom Drugog Vatikanskog.

Vrijeme je za suočavanje sa činjenicama. Kao prvo mogu reći da se 1962. nisam protivio održavanju Općeg Sabora. Čak naprotiv, dočekao sam ga s velikim nadanjima. Kao dokaz evo pismo koje sam poslao 1963. Ocima Svetoga Duha te koje je bilo izdano u jednoj od mojih prijašnjih knjiga[10]. Napisao sam: "Možemo bez oklijevanja reći da su neki liturgijski oblici bili potrebni te se treba nadati da će Koncil nastaviti u tom smjeru.". Smatrao sam da je obnova nezamjenjiva kako bi dokrajčila određenu sklerozu koja je nastala zbog razdora koji se razvio između molitve na svetim mjestima i svijeta akcije - škola, struka i javnog života. Papa me nominiro za člana Centralne Pripremne Komisije te sam uzeo marljiv i entuzijastičan udio u njoj u dvije godine njena rada. Centralna komisija imala je odogovornost provjeravanja i ispitivanja svih pripremnih šema koje su došle od specijaliziranih komisija. Bivanje u dobrom položaju omogućilo mi je znati što je bilo učinjeni, što treba ispitati te što treba iznijeti pred skup.

Taj se posao izveo vrlo savjesno i pedantno(cjepidlačno op.p.). Još uvijek imam 72 pripremne šeme; u njima je Crkveni nauk apsolutno pravovjeran. Na određen su način prilagođene našem vremenu, ali sa velikom umjerenošću i diskrecijom.

Sve je bilo spremno za najavljeni datum 11.10.1962., Oci su zauzeli svoja mjesta u centralnoj lađi bazilike sv. Petra u Rimu. Ali dogodilo se nešto što Sveta Stolica nije predvidjela. Od prvog dana, Koncil su opsijedale progresivne sile. Iskusili smo ih i osjetili; a kad kažem mi, mislim na većinu Koncilskih Otaca u tom trenutku.

Imali smo dojam da se događalo nešto abnormalno, a taj je dojam bio rapidno potvrđen; 15 dana nakon prvog zasjedanja, niti jedna od 72 šeme nije ostala. Sve su bile vraćene, odbačene, bačene u kantu za smeće. A to se zbilo ovako. Prema pravilima Koncila bilo je potrebno dvije trećine glasova da se pripremna šema odbaci. Kad je bilo glasovanje 60% je bilo protiv šema, a 40% za. Posljedično, opozicija nije zadobila dvije trećne, te bilo bi normalno da je Koncil nastavio na temelju učinjenih priprema.

To je bio trenutak kada je moćna, vrlo moćna organizacija pokazala svoju ruku, sastavljena od kardinala iz onih zemalja koje graniče s Rajnom, cjelovita sa dobro organiziranim tajništvom. Otišli su potražiti Papu Ivana XXIII. te su mu rekli: "To je nedopustivo, Sveti Oče; žele da uzimamo u obzir šeme koje nemaju većinu.", a njihova je molba bila uslišana. Ogromni obavljeni rad bio je otpisan i skup se našao praznih ruku, bez ičega spremnog. Koji bi predsjedatelj sastanka, koliko god tvrtka bila mala, pristao nastaviti bez dnevnog reda i bez dokumenata? A ipak, tako je započeo Koncil.

Bilo je i posla oko koncilskih komisija koje je trebalo odrediti. To je bio vrlo težak problem; zamislite biskupe koji dolaze iz svih zemalja svijeta te se odjednom svi zajedno susreću(nalaze op.p.) u  sv. Petru. Većinom se nisu međusobno poznavali; poznavali su trojicu ili četvoricu kolega i još nekoliko njih po glasu od 2400 koji su bili tamo. Kako su mogli znati koji je od Otaca bio najprikladniji da bude član komisije za svećeništvo npr., ili za liturgiju, ili za kanonsko pravo?

Sasvim zakonito, kardinal Ottaviani je svakom udijelio popis članova predkoncilskih komisija, ljudi koje je posljedično Sveta Stolica izabrala i koji su već radili na temema o kojima će se raspravljati. To im je moglo pomoći u izboru bez ikakve obveze te sigurno se moglo nadati da će se neki od tih iskusnih ljudi pojaviti u komisijama.

No onda se uzdiglo negodovanje. Ne moram vam dati ime princa Crkve koji se ustao i održao slijedeći govor(moguće Achille Lienart op.p.): "Netolerantan pritisak se izvršava na Koncil dajući imena. Koncilskim Ocima mora se dati sloboda. Rimska Kurija opet pokušava nametnuti svoje članove.".

Ova gruba otvorenost je bila šok, a zasjedanje je bilo odgođeno. Tog popodneva tajnik msgr. Felici je najavio: "Sveti Otac smatra da bi možda bilo bolje kad bi se biskupske konferencije sastale i sastavile liste.".

Biskupske konferencije su tada još uvijek bile u začecima: pripremile su liste koje ih se tražilo što su bolje mogle, ipak bez da su se sastale kako su trebale jer su na raspolaganju imali samo 24 sata. Ali oni koji su ispleli ovu spletku već su imali svoje popise spremne sa pojedincima posebno izabranima iz raznih zemalja. Mogli su preduhitriti konferencije te su zapravo dobili veliku većinu. Ishod je bio takav da su komisije bile natrpane sa dvije trećine članova koji su pripadali progresivnoj struje, a treću trećinu je nominirao Papa.

Nove šeme su nabrzinu iznešene u tendenciji vidljivo drukčijoj od prijašnjih. Mogao bih jednoga dana izdati obje tako da se može napraviti usporedba te da se vidi kakva je bila nauka Crkve u predvečerje Koncila.

Bilo tko tko ima iskustva sa civilnim ili kleričkim sastancima razumjet će situaciju u kojoj su se Oci našli. U ovim novim šemama se moglo modificirati nekoliko čudnih fraza ili čudnih prijedloga posredstvom amandmana, ali nije se moglo dirati u njihovu bit. Posljedice su bile ozbiljne. Tekst koji je od početka pristran nikad se ne može do kraja popraviti. Zadržava otisak onoga koji ga je sastavio i misli koje su ga nadahnule. Otada, Koncil je postao nakrivljen. Treći element koji je pridonio upravljanju Koncila u liberalnom smjeru. Umjesto deset predsjedatelja Koncila koje je nominirao Ivan XXIII., Papa Pavao VI. je za zadnja dva zasjedanja postavio četiri moderatora o kojima je najmanje što se može reći to da nisu izabrani iz najumjerenijih kardinala. Njihov utjecaj je bio odlučujuć za većinu Koncilskih Otaca.

Liberali su bili u manjini, ali u aktivnoj i organiziranoj manjini, a podržavala ih je čitava galaksija modernističkih teologa među kojima nalazimo sva imena koja su od tada davala zakone, imena kao Leclerc, Murphy, Congar, Rahner(navodni tomist koji je umjesto transupstancijacije - promjene biti stvari zastupao transfinalizaciju - promjenu svrhe stvari koja je osuđena u enciklici Mysterium fidei Pape Pavla VI. iz 1965. godine), Küng(jedan od najvećih živućih heretika koji je i dalje dobrostojeći svećenik, iako treba napomenuti da više katoličku teologiju ne smije predavati op.p.), Schillebeeckx(umjesto transupstancijacije zastupao transignifikaciju - promjenu značenja stvari koja je također osuđena u već spomenutoj enciklici op.p.), Besret, Cardonnel, Chenu, itd. Moramo se sjetiti velike proizvodnje tiskanog materijala od strane IDOC-a, Nizozemskog Informacijskog Centra, koga su financirale Njemačka i Nizozemska Biskupska Konferencija, koji je poticao Oce da se ponašaju u skladu s internacionalnim mišnjenjem. To je stvorilo svojevrsnu psihozu, osjećaj da se ne smije razočarati očekivanja svijeta koji se nada vidjeti kako će Crkva odbaciti svoje poglede. Tako su potpaljivači ovog pokreta vidjeli da je lagano zahtijevati brzu prilagodbu Crkve modernom čovjeku, odnosno, čovjeku koji se želi osloboditi od svakog uzdržavanja. Do kraja su iskoristili Crkvu za koju se smatrala da je sklerotična, zastarjela i nemoćna, bijući se u prsa za greške svojih prethodnika. Katolike se prikazivalo s više krivnje nego Protestante i Pravoslavne za raskole prošlih vremena; trebali bi tražiti oprost od svoje "odvojene braće" koja su prisutna u Rimu, gdje su bila pozvana u velikim brojevima da imaju udjela u aktivnostima.

Jer se Tradicionalna Crkva ogriješila zbog svojeg imutka i trijumfalizma, Koncilski Oci su se osjećali krivima jer nisu bili u svijetu i od svijeta; već su se počeli sramiti njihovog biskupskog znakovlja; uskoro su se počeli sramiti pojavljivati noseći reverendu.

Ova atmosfera oslobođenja će se uskoro proširiti na sva područja. Duh kolegijalnosti je trebao biti plašt Noe koji pokriva sram rukovanja osobnim autoritetom tako suprotnim umu čovjeka 20. stoljeća, možemo reći, oslobođenog čovjeka! Vjerska sloboda, ekumenizam, teološka istraživanja te mijenjanje kanonskog prava će umanjiti trijumfalizam Crkva koja se proglasila Barkom Spasenja. Kao što se priča o ljudima koji se stide svoga siromaštva, tako sada imamo postiđene biskupe na koje (bi - nije sigurno op.p.)se moglo utjecati nabijajući im grižnju savjesti. To je tehnika koja se koristi u svim revolucijama. Posljedice su vidljive na mnogim mjestima u analima Koncila(jednina op.p.). Opet pročitajte početak šeme "Crkva u modernom svijetu", o promjenama u današnjem svijetu, ubrzani tijek povijesti, novi uvjeti koji utječu na posvećeni život te prevlast znanosti i tehnologije. Tko može ne vidjeti izraz čistog liberalizma u ovim recima?

Imali bismo sjajan Koncil da je Papa Pijo XII bio glavni. Mislim da nema niti jednog problema modernog svijeta i trenutnih stvari kojeg on nije riješio sa svim svojim znanjem, teologijom i svetošću. Davao je gotovo definitivna rješenja uistinu gledajući stvari u svjetlu vjere.

Ali stvari se ne mogu tako gledati kad su odbili započeti dogmatski koncil. Drugi Vatikanski je bio pastoralni Koncil; Ivan XXIII. je tako rekao, a Pavao VI. je to ponovio. Tijekom zasjedanja smo nekoliko puta htjeli definirati neki koncept, ali bilo nam je rečeno: "Nismo ovdje da bismo definirali dogmu i filozofiju; ovdje smo zbog pastoralnih razloga.". Što je sloboda? Što je ljudsko dostojanstvo? Što je kolegijalnost? Primorani smo analizirati izjave do u nedogled kako bi smo znali što znače, a možemo domisliti samo približne spoznaje jer su pojmovi nejasni. No ovo nije bilo zbog nehaja ili slučajnosti. Otac Schillebeeckx je priznao: "Koristili smo nejasne pojmove tijekom Koncila i znamo kako ćemo ih interpretirati kasnije.". Ti su ljudi znali što rade. Svi drugi Koncili koji su bili održavani tijekom stoljeća bili su dogmatski. Svi su se borili protiv zabluda. Sad samo Bog zna s kakvim nam se zabludama boriti u našim vremenima! Dogmatski koncil bi ispunio tu veliku potrebu. Sjećam se da nam je kardinal Wyszinsky rekao: "Morate pripremiti šemu o komunizmu; ako postoji velika zabluda koja ugrožava svijet danas, onda je to komunizam. Da je Pio XII. vjerovao da je enciklika o komunizmu potrebna(nejasna konstrukcija rečenice; vjerojatno je nešto izgubljeno iz originala op.p.), također bi bilo vrlo korisno za nas, koji se sastajemo u punom skupu, da posvetimo šemu tom pitanju.".

Komunizam, najčudovišnija ideja koja je ikada izašla iz sotoninog uma, ima službeni pristup Vatikanu. Njegova svjetska revolucija je posebno potpomognuta službenim ne otporom Crkve i također čestom potporom koju tamo nalazi(misli se u Crkvi op.p.), unatoč očajnim upozorenjima kardinala koji su propatili u nekoliko istočnih zemalja. Odbijanje ovoga Koncila da komunizam svečano objavi je dovoljno da ga pokrije sramom pred cijelom poviješću, kad se samo sjetimo desetaka milijuna mučenika, Kršćana i nevjernika znanstveno depersonaliziranih u psihijatrijskim bolnicama i korištenih kao pokusni kunići u pokusima. Pa ipak, Koncil je šutio. Prikupili smo potpise 450 biskupa koji su pozivali na deklaraciju protiv Komunizma. Ostali su zaboravljeni u ladici. Kad je govornik za Gaudium et Spes odgovorio na naša propitivanja rekao nam je: "Bile su dvije peticije za osudu komunizma.". "Dvije?!", uzviknusmo, "ima ih više od 400!". "Zbilja ne znam ništa o njima.". Na zahtjeve su se pronašle, ali bilo je prekasno.

To su događaji u koje ja sam bio upleten. Ja sam onaj koji je nosio potpise msgr. Feliciju, tajniku Koncila u pratnji msgr. de Proenca Sigauda, nadbiskupa Diamantine: i obvezan sam reći da su se događale stvari koje su uistinu nedopustive. Ne kažem to da bih osudio Koncil; i svjestan sam da je tu uzrok zbunjenosti za mnoge Katolike. Naposljetku, oni misle da je Duh Sveti nadahnuo Koncil.

Ne nužno. Nedogmatski, pastoralni koncil nije recept za nezabludivost. Kad smo na kraju zasjedanja pitali kardinala Felicija: "Ne možete li nam dati ono što teolozi zovu 'teološka bilješka Koncila'?". Odgovorio je: "Moramo praviti distinkciju prema šemama i poglavljima one koje su već bile tema prijašnjih dogmatskih definicija; a što se tiče deklaracija koje imaju nov(neobičan, novotarski op.p.) karakter, prema njima moramo praviti zadrške.".

Dakle, Drugi Vatikanski nije Koncil kao i drugi i to je razlog zašto imamo pravo osuđivati ga sa razboritošću i rezervom. Prihvaćam ovaj Koncil i u reformama dok je sve u potpunom slaganju sa Tradicijom. Bratstvo koje sam osnovao je opsežan dokaz. Naša se sjemeništa posebno pridržavaju želja koje je izrazio Koncil i sa temeljnim postavkama(ratio fundamentalis u originalu; otvoreno boljim prijevodima op.p.) Svete Kongregacije za Katoličku Edukaciju.

Ali nemoguće je misliti da su krive samo naknadne primjene Koncila. Pobuna klera, prkos papinskom autoritetu, svi ekscesi u liturgiji i nova teologija i napuštanje crkvi, nema li to sve ništa sa Koncilom kao što su neki nedavno izjavili? Budimo iskreni: to su njegovi plodovi!

Govoreći ovo shvaćam da samo umnožavam brigu i zbunjenost svojih čitatelja. Ali ipak, u svem tom metežu, svijetlo je zasjalo koje je sposobno uništiti nastojanja svijeta da dokonča Kristovu Crkvu. 30.7.1968. Sveti Otac objavio je svoju Ispovijest Vjere. To je čin koji je sa dogmatske točke gledanja važniji od cijeloga Koncila.

Ovaj Credo, kojega je sastavio Petrov nasljednik kako bi potvrdio Petrovu vjeru, je bio događaj sasvim iznimne svečanosti. Kad je Papa ustao da ga izgovori, kardinali su također ustali te je i svjetina htjela učiniti isto, ali im je naredio da sjednu. Želio je biti sam, Namjesnik Kristov, proglasiti svoj Credo i učinio je to sa najsvečanijim riječima u ime Presvetoga Trojstva, pred svetim anđelima i pred cijelom Crkvom. Posljedično, učinio je čin koji obećaje(pečati op.p.) vjeru Crkve.

Zbog toga imamo utjehu i povjerenje da nas Duh Sveti nije napustio. Možemo reći da je Čin Vjere koji je proistekao iz Prvog Vatikanskog Koncila pronašao svoje odmorište u ispovijesti vjere Pavla VI.

[8] Demain la liturgie, ed. du Cerf.
[9] Le Catholicisme Liberal, 1969
[10] A Bishop Speaks, The Angelus Press

srijeda, 20. veljače 2013.

13. Vjerska sloboda, kolegijalna jednakost, ekumensko bratstvo

Kako to da paklena vrata sada uzrokuju toliko nevolja? Crkva je uvijek bila uznemiravana progonima i herezama, konfliktima s vremenitim moćima, nekada nemoralnim ponašanjem klera, a ponekad i papa(mn. op.p.). Ali čini se da ovaj puta kriza ide mnogo dublje jer zahvaća samu Vjeru. Modernizam s kojim se suočavamo nije hereza kao sve ostale: on je glavni odvod svih hereza. Progoni sada ne dolaze samo izvana nego i iz unutrašnjosti Crkve(ono što je naš Papa Benedikt XVI vrlo često naglašavao op.p.). Sablazan raskalašenog života, ili pukog odustajanja, je postala endemična među klerom, dok se plaćenici koji ostavljaju ovce vukovima ohrabruju te im se odaju počasti. Nekada me optužuju da gledam na sve crno, da ništa ne odobravam, da mi je izvor zadovoljstva ljutnja na promjene koje su sasvim logične i nužne. Pa ipak isti Papa koji je bio srce i duša Drugog Vatikanskog Koncila, nekoliko puta je komentirao trulež, koju sam ja tako tužno komentirao. 7. prosinca 1969. Pavao VI. je rekao: "Crkva se nalazi u periodu straha, samo-kritičnosti, a moglo bi se reći i samo-uništenja. To je kao unutrašnji preokret, ozbiljan i složen - kao da Crkva samu sebe bičuje.".

Slijedeće je godine dodao: "U mnogim područjima Koncil nam nije dao mir nego je uzburkao nevolje i probleme koji ni na koji način ne služe jačanju Božjeg Kraljevstva u Crkvi ili u Njenim dušama.". Onda je uzdigao uzvik uzbune 29. lipnja 1972. (svetkovina sv. Petra i Pavla): "Sotonin dim je kroz neku pukotinu ušao u Božji hram; sumnja, nesigurnost, problemi, nemiri, nezadovoljstvo i sukobi su isplivali na površinu... sumnja je ušla u naše savjesti.".

Gdje je ta pukotina? Možemo precizno odrediti vrijeme. Bila je to 1789., a njeno ime, Revolucija. Masonskim i anti-Katoličkim principima Francuske Revolucije trebalo je dvjesto godina da uđu u glave s tonzurama i mitrama. Danas je to činjenica. To je stvarnost i uzrok vaših zbunjenosti, moji zbunjeni čitači Katolici. Kako bismo im povjerovali činjenice su nam trebale biti pred očima, jer smo a priori mislili da je pothvat ovakve vrste nemoguć te neuskladiv sa samom naravi Crkve, koja je po sebi u pomoći Svetog Duha.

U poznatom članku, napisanom 1877. godine, biskup Gaume dao nam je personifikaciju Revolucije: "Ja nisam ono što misliš da jesam. Mnogi govore o meni, ali me malo njih znaju. Ja nisam masonerija, niti neredi, niti mijenjanje monarhije u republiku, niti zamjena jedne dinastije drugom, nisam privremeno uznemiravanje javnog reda. Ja nisam uzvik Jakobina, niti Montagneov bijes, niti boj na barikadama, niti pljačkanje, niti palež, niti agrokulturalni zakon, niti giljotina, niti utapanja. Nisam ni Marat ni Robespierre, ni Babeuf, ni Mazzini niti Kossuth. Ti ljudi su moji sinovi, ali oni nisu ja. Ove stvari su moja djela, ali ona nisu ja. Ovi ljudi i stvari su prolazni predmeti, ali ja sam stalno stanje... Ja sam mržnja svakog reda koji nije uspostavljen od čovjeka te u kojem on sam nije i kralj i bog.".

Evo ključa "promjenama" u Crkvi; zamjena božanske ustanove sa onom uspostavljenom od čovjeka u kojoj je čovjek postavljen ispred Boga. Čovjek koji svime vlada, sve koje ima svoj početak i kraj u njemu; njemu se klanjamo.

Pavao VI. je ovaj preokret opisao u svom govoru na kraju Koncila: "Profani i sekularni humanizam se pokazao u svom užasnom stasu, te je na neki način prkosio Koncilu. Religija Boga koji je postao Čovjekom se suprotstavlja religiji čovjeka koji se želi učiniti Bogom.". Odmah dodaje da unatoč ovom užasnom izazovu nije bilo sudara, nije bilo anateme. Jao jao! Pokazujući "neograničenu naklonost prema svim ljudima" Koncil nije uspio u svojoj dužnosti da jasno pokaže da je među dvama stavovima kompromis nemoguć. Činilo se da je čak i završni govor dao pokret onome što danas vidimo u svakodnevnoj praksi. "Možete mu(Koncilu) biti zahvalni makar za ovo, vi modeni humanisti koji poričete transcedenciju vrhovnih stvari: mi također, mi više nego ostali imamo kult čovjeka.".

Kasnije iz istih usta čujemo izjave koje razvijaju ovu temu: "Ljudi su u biti dobri i teže razumu, prema redu te općem dobru"(Poruka za dan mira, 4. studeni 1970.). "Kršćanstvo i demokracija imaju zajednički osnovni princip; poštovanje dostojanstva i vrijednosti ljudske osobe... napredak čitavoga čovjeka."(Manila, 20. studeni 1970.). Kako da nas ne zastraši ova usporedba kada demokracija, koja je specifično sekularni sustav, ignorira ljudsku karakteristiku otkupljenog djeteta Božjeg, jedinu kvalitetu koja mu daje dostojanstvo?  Ljudski napredak sigurno nije ista stvar kada ju gledaju Kršćanin i nevjernik.

Papinska poruka postaje sve sekulariziranija svakom prilikom. U Sydneyu, 3. prosinca 1970., začuđeno smo slušali: "Izolacija više nije dopuštena; došlo je vrijeme za veliku solidarnost unutar čovječanstva te za uspostavu svjetske ujedinjene i bratske zajednice.". Mir među svim ljudima, naravno da može, ali Katolici onda više ne priznaju Kristove riječi: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje."(Iv 14,27 op.p.). Veza koja ujedinjuje zemlju s nebom čini se da je prekinuta. "Ipak, živimo u demokraciji! To znači da su ljudi sada glavni; vlast dolazi iz brojeva, iz naroda."(Pavao VI 1. siječanj 1970.). Isus je rekao Pilatu: "Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgo."(Iv 19,11 op.p.). Vlast dolazi od Boga, a ne iz brojeva, pa čak i ako je izbor vođe učinjen izbornim putem. Pilat je bio predstavnik poganske nacije, pa ipak nije mogao učiniti bez dopuštenja Nebeskoga Oca.

A sada demokracija ulazi u Crkvu. Novo Kanonsko Pravo naučava da vlast prebiva u "Božjem narodu". Ova tendencija privođenja, onoga što zovu temeljem, u participiranju u izvršavanju vlasti može se naći u svim sadašnjim strukturama - sinoda, biskupske konferencije, svećenička vijeća, pastoralna vijeća, Rimske komisije, nacionalne komisije itd., a ekvivalenti postoje u Crkvenim Redovima.

Ova demokratizacija Učiteljstva predstavlja smrtnu opasnost milijunima zbunjenih i zaraženih duša kojima duhovnici ne daju olakšanja(pomoći op.p.) jer je uništila(demokratizacija op.p.) učinkovitost kojom su osobno Učiteljstvo Pape i biskupa bili obdareni. Pitanje koje se tiče vjere ili morala se podnosi brojnim teološkim komisijama, koje nikada ne iznađu odgovor jer im se članovi razlikuju i u mišljenjima i u metodama. Samo trebamo pročitati proceduralna izvješća skupova na svim razinama kako bi smo uvidjeli da je kolegijalnost(skupina nasuprot individualcu, kao autoritet biskupske konferencije nasuprot pojedinačnom biskupu pa čak i skup svih biskupa nasuprot autoritetu Pape op.p.) Učiteljstva jednaka paralizi učiteljstva.

Naš je Gospodin poučio individualce kako pasti Njegove ovce, a ne kolektiv. Apostoli su slušali Gospodinove zapovijedi i bilo je tako do 20. st. Ovih dana slušamo kako je Crkva u stanju stalnog vijećanja, stalne kolegijalnosti. Rezultati su vidljivi. Sve je naopako, vjernici ne znaju kamo bi se okrenuli.

Nakon demokratizacije upravljanja sasvim prirodno je uslijedila demokratizacija Učiteljstva koje se dogodilo pod impulsom poznatog slogana "kolegijalnosti", koji se širio okolo preko komunisitčkog, Protestantskog i progresivnog tiska.

Kolegijalizirali su Papino i biskupsko upravljanje sa prezbiterijalnim kolegijem, a to su župnik i vijeće laika, cijelina koja je razmrvljena u nebrojene komisije, vijeća, zasjedanja itd. Novo Kanonsko Pravo je potpuno prožeto ovim konceptom. Papa je opisan kao glava Biskupskog Zbora. Ovaj nauk nalazimo već predložen u koncilskom dokumentu Lumen Gentium, prema kojem Biskupski Zbor, zajedno s Papom, izvršava vrhovnu vlast u Crkvi na uobičajen i konstantan način. Ovo nije promjena nabolje; ovaj nauk o duploj vrhovnosti je suprotan učenju i Učiteljstvu(Magisteriju op.p.) Crkve. Suprotan je definicijama Prvog Vatikanskog Koncila i enciklike Satis Cognitum Pape Lava XIII. Samo Papa ima vrhovnu vlast; on ju podjeljuje u opsegu za koji on smatra da je preporučljiv, te samo u iznimnim okolnostima. Samo Papa ima jurisdikciju nad cijelim svijetom.

Tu dakle svjedočimo, ograničavanju slobode Prvosvećenika. Da, to je prava revolucija! Činjenice pokazuju da ono što tu sada imamo nije promjena bez praktičnih posljedica. Ivan Pavao II je prvi Papa kojega je reforma uistinu utjecala. Možemo citirati nekoliko preciznih instanci gdje je promijenio odluku pod pritiskom Biskupske Konferencije. Nizozemski Katekizam je dobio imprimatur od Milanskog nadbiskupa bez modifikacija koje je zatražila komisija kardinala. Isto je bilo i sa Kanadskim Katekizmom. U vezi s time, čuo sam nekog s autoritetom u Rimu kako govori: "Što možemo kad se suočimo s Biskupskom Konferencijom?". Neovisnost koju si konferencije prisvajaju je također bila ilustrirana u Francuskoj po pitanju katekizama. Nove knjige su kontrarne u gotovo svakom smislu Apostolskom Nagovoru Catechesi Tradendae. Ad limina posjet biskupa(kojeg biskupi rade u određeno vrijeme - hodočaste na grobove sv. Petra i Pavla te dolaze k Papi odati mu počast kao Petrovu nasljedniku te mu podnijeti izvještaj o radu u biskupiji) pariškog područja 1982. se sastojao u tome da nagovore Papu da potvrdi katekizam kojeg otvoreno nije odobravao. Govor Ivana Pavla II. na kraju posjeta imao je sve znake kompromisa, zahvaljujući kojem su se biskupi mogli trijumfalno vratiti u svoju zemlju i nastaviti sa svojim opasnim praksama. Predavanja kardinala Ratzingera u Parizu i Lyonsu jasno pokazuju da Rim nije odobravao razloge za uspostavu novog nauka i smjera koje su iznijeli francuski biskupi, ali Sveta Stolica je ovakvim pritiskom svedena na postupanje prijedlozima i savjetima, umjesto davanja naredbi koje su potrebne da se stvari izvedu na pravi put, te kada je to potrebno da se i osudi, kako su Pape do tada uvijek činili, kao čuvari poklada vjere.

Biskupi, čiji bi se autoritet time činio uvećanim, su žrtve kolegijalnosti koja paralizira upravljanje njihovim biskupijama. Mnogo je žalbi na ovu temo od samih biskupa, žalbi koje su vrlo poučne! U teoriji, biskup u određenom broju slučajeva djelovati protiv želja skupa. Nekada i protiv većine, ako rezultati glasovanja nisu predani Svetoj Stolici na odobrenje; ali u praksi to se pokazalo nemogućim. Odmah nakon zasjedanja, odluke izdaje tajnik. Tako su poznate svim svećenicima i vjernicima; mediji otkrivaju sve bitno. Koji bi se biskup ustvari mogao usprotiviti tim odlukama bez da pokaže svoje neslaganje sa skupom te da se odmah nađe suočen sa brojnim revolucionarnim duhovima koji bi skupu apelirali protiv njega?

Biskup je postao zatvorenik kolegijalnosti, koja je trebala biti ograničena na savjetodavnu grupu, a ne na tijelo koje donosi odluke. Čak ni u najjednostavnijim stvarima više nije gospodar svoje kuće.

Nedugo nakon Koncila, dok sam bio u posjetu našim zajednicama, biskup jedne brazilske biskupije vrlo me je ljubazno došao dočekati na željezničkoj stanici. "Ne mogu vas smjestiti u biskupovu kuću,", rekao je, "ali sam pripremio sobu za vas u malom sjemeništu.". Sam me tamo odveo; mjesto je bilo u metežu - mladići i djevojke posvuda, po hodnicima i stubištu. "Ovi mladići, jesu li oni sjemeništarci?", upitah, "Nažalost, ne. Vjerujte mi, nisam nimalo zadovoljan što imam sve ove mlade ljude u mom sjemeništu, ali Biskupska Konferencija je odlučila od sada sastanke Katoličke Akcije moramo imati u svojim kućama. Vidite, ovi će ovdje biti tjedan dana. Što mogu? Mogu samo učiniti što i drugi.".

Vlast podijeljena božanskim pravom na osobe, bilo Papu bilo biskupe, je zaplijenjena na dobro grupe čija nadmoć nastavlja rasti. Biskupske konferencije, neki će reći, nisu nova stvar. Pijo X. im je dao odobrenje na početku ovog stoljeća. To je točno, ali taj sveti Papa je dao definiciju koja ih je opravdavala: "Uvjereni smo da ti skupovi biskupa imaju najveću važnost za održavanje i razvoj Božjeg kraljevstva u svim regijama i provincijama. Kadgod biskupi, čuvari svetih stvari, time udruže svoja svjetla, rezultat je ne samo da bolje shvaćaju potrebe naroda i odabiru najbolje lijekove, nego tako jačaju veze koje ih ujedinjuju.".

Posljedično, one su bila tijela koja nisu donosila odluke koje su obvezivale njihove članove na autoritativan način, ništa više nego što kongresi znanstvenika odlučuju o načinu provođenja eksperimenata u ovom ili onom laboratoriju.

No danas, Biskupske Konferencije rade kao parlament; stalno vijeće francuskog episkopata je izvršno tijelo. Biskup je više nešto kao prefekt ili povjerenik Republike(da se okoristimo modernom terminologijom) nego nasljednik Apostola(mn. op.p.) kojemu je naređeno od Pape da upravlja biskupijom.

U tim skupovima glasuju; toliko je mnogo glasačkih listića da su u Lourdesu morali postaviti elektronički glasački sustav. Ovo neizbježno rezultira u nastajanju stranaka. Te dvije stvari se ne događaju jedna bez druge. Stranke znače podjele. Kada je vlada podložena konzultativnom glasovanju u svom  normalnom funkcioniranju onda je neučinkovita. Posljedično, cijelo tijelo pati.

Uvođenje kolegijalnosti je dovelo do značajnog slabljenja učinkovitosti, u smislu da je Duh Sveti lakše spriječen i ražalošćen skupom nego pojedincem. Kada su osobe odgovorne, one djeluju, one govore, čak i ako neke ne kažu ništa. Na sastancima, većina je ta koja odlučuje. Pa ipak, brojevi ne čine istinu. Niti sačinjavaju učinkovitost, kao što smo mogli vidjeti nakon dvadeset godine kolegijalnosti te kako smo mogli pretpostaviti i bez eksperimenta. Kao što je pisac basni davno prije govorio: "Mnoga zasjedanja koja su održana za ništa.". Je li bilo nužno kopirati političke sustave u kojim su odluke opravdane glasovanjem(jer više nemaju vrhovne glave)? Crkva posjeduje golemu prednost jer zna što mora činiti kako bi propagirala Kraljevstvo Božje. Njeni vođe se postavljaju. Toliko se mnogo vremena troši na elaborirane zajedničke izjave, koje nikada ne zadovoljavaju, jer uzimaju svačije mišljenje u obzir! Toliko putovanja se odvija u komisijama i pod-komisija, u odabranim odborima i  pripremnim sastancima! Biskup Etchegaray je u Lourdesu rekao na zatvaranju skupa 1978.: "Više ne znamo kamo bismo se okrenuli.".

Rezultat je taj da se Crkvina moć otpora Komunizmu, herezi, nemoralu znatno smanjila. To je ono čemu su se neprijatelji Crkve nadali i zašto su se toliko trudili za vrijeme Koncila i poslije njega; da ju potjeraju na pute demokracije.

Ako pažljivo pogledamo, Revolucija je svojim sloganom prodrla u Crkvu. "Sloboda" - to je vjerska sloboda o kojoj smo ranije govorili, koja daje pravo zabludi. "Jednakost" - kolegijalnost i uništenje osobnog autoriteta, autoriteta Boga, Pape i biskupa; u jednoj riječi, većina vlada. Naposljetku, "bratstvo" je predstavljeno ekumenizmom.

Tim riječima, revolucionarna ideologija 1789. godine je postala Zakon i Proroci. Modernisti su postigli što su htjeli.

nedjelja, 17. veljače 2013.

12. Prijatelji i suputnici

Nastavimo gdje smo stali. Kršćanski zdrav razum je u svakom pogledu uvrijeđen ovom novom religijom. Katolici su izloženi desakralizaciji na svim stranama; sve je promijenjeno. Govori im se da sve religije donose spasenje; Crkva iskazuje dobrodošlicu, bez razlike, odvojenim kršćanima i zapravo svim vjernicima bez obzira na to klanjaju li se Budi ili Krišni. Govori im se da su kler i laici jednaki članovi "Naroda Božjeg", tako da laici koji su određeni za pojedine funkcije preuzimaju zadaće klera. Vidimo ih kako vode sahrane i nose Popudbinu bolesnicima, dok kler preuzima funkcije laika -- oblače se kao oni, rade u tvornicama, pridružuju se trgovačkim udruženjima i uključuju se u politiku. Novi Kanonski Zakonik podržava sve ovo. Daje laicima nečuvene povlastice te stvara tzv. "prava", zamagljujući razliku između njih i svećenika. Teolozi laici predaju teologiju na katoličkim sveučilištima, vjernici preuzimaju uloge u bogoslužju koje su nekoć bile pridržane samo za one u kleričkim redovima: dijele neke od sakramenata, dijele sv. Pričest i služe kao svjedoci na vjenčanjima(op.p. uloga svećenika).

Možemo pročitati da Crkva Božja "subzistira"(op.p. jest, postoji, obitava) u Katoličkoj Crkvi -- sumnjiva formulacija jer je drevni nauk uvijek govorio da Crkva Božja jest Katolička Crkva. Ako prihvatimo ovu noviju formulu, čini se da protestantske i pravoslavne zajednice čine ravnopravne dijelove Crkve -- što ne može biti jer su se odijelili od jedne Crkve koju je utemeljio Isus Krist. Vjerujem u JEDNU svetu(op.p. katoličku i apostolsku) Crkvu.

Novi Zakonik je sastavljen u tolikoj žurbi i zbunjenosti da mu je, iako je izdan u siječnju 1983. godine, u studenome iste godine dodano 114 modifikacija. Ovo je također uznemirujuće za kršćane koji su navikli misliti da je Crkveni zakon nešto stalno.

Ako otac obitelji(išao on redovno u crkvu ili ne) želi da mu djeca budu dobro obrazovana, on jednostavno mora biti razočaran. Katoličke škole su u mnogo slučajeva miješane, predaje se spolni odgoj, religiozne poduke su nestale iz viših razreda te nije neobično naići na učitelje sa liberalnim ili komunističkim naginjanjima. U jednom slučaju koji je uzrokovao ustanak roditelja, učitelj je smijenjen zahvaljujući pritisku roditelja, a onda ponovno postavljen od strane biskupijskih vlasti. Branio se govoreći: "Šest mjeseci nakon što sam počeo raditi u školi Naše Gospe(op.p. ime škole), otac jednog učenika me se htio riješiti samo zato što sam se pokazao ljevičarski u svakom pogledu -- političkom, socijalnom i religioznom. Prema njemu, ne može se biti učitelj filozofije u Katoličkoj školi i socijalist.".

Drugi se incident dogodio na sjeveru Francuske. Biskupijske vlasti su postavile novog ravnatelja. Nakon kratkog vremena, roditelji su saznali da je on borbeni član ljevičarske stranke, da je laicizirani svećenik, oženjen te da ima djecu koja navodno nisu krštena. Za Božić organizirao je zabavu za učenike i njihove roditelje uz potporu grupe za koju se znalo da je komunistička. U takvim okolnostima, Katolici dobre volje moraju se zapitati vrijedi li se žrtvovati i slati djecu u Katoličke škole.

U ženskoj školi u centru Pariza, kapelan zatvora koji je u Fresnesu(dio Pariza op.p.), došao je na sat u pratnji mladog (18-godišnjeg) zatvorenika. Objasnio im je kako su zatvorenici usamljeni, da trebaju ljubav, kontakt s vanjskim svijetom i pisma. Svaka djevojka koja je htjela postati takva "kuma" mogla mu je dati ime i adresu, ali o tome se nije smjelo obavijestiti roditelje jer oni to ne bi razumjeli. To je moralo ostati tajna među mladima.

Drugdje je bila učiteljica zbog koje su počele stizati žalbe, a ovaj puta od skupine roditelja, jer je poučavala djecu dijelove katekizma i ZdravoMarije. Biskup ju je podržao što je sasvim u redu. Ali činilo se jako neobično da je pismo roditelja bilo objavljeno u učiteljskom časopisu kao nešto senzacionalno.

Što misliti o svemu ovome? Kada ih se francuska vlada pokušala riješiti, Katoličke škole su se pokazale ranjivima, jer su u gotovo svim slučajevima na jedan ili drugi način prestale izvršavati svoje poslanje. Njihovim neprijateljima je bilo lako za reći: "Što činite za obrazovni sustav? Mi činimo isto što i vi. Zašto bismo imali dva sustava?". Naravno da još uvijek nalazimo ostatke vjere, te da moramo odati počast mnogim učiteljima koji su svjesni svojih odgovornosti, ali Katolička edukacija se više ne ističe jasno kada je suprotstavljena državnom školovanju. Već je prošlo upola od onoga što su zeloti sekularizma htjeli. Rečeno mi je da su na demonstracijama neke skupine izazvale sablazan vikanjem: "Želimo Boga u našim školama!". Organizatori su sekularizirali pjesme, slogane i govore što je više moguće kako ne bi(tako su rekli) osramotili one koji su došli, a bez su religioznih stavova, uključujući nevjernike te čak i ateističke socijaliste.

Je li željeti da se socijalizam i komunizam maknu iz naših škola amatersko bavljenje politikom? Katolici su uvijek ispravno naučavali da se Crkva protivi tim naucima zbog militantnog ateizma kojeg ispovijedaju.
Komunizam drži radikalno drukčiju sliku o značenju života, sudbini naroda i o načinu na koji se društvo kreće. Zato je još više zapanjujuće pročitati u Le Mondeu 5.6.1984. da se kardinal Lustiger(pariški nadbiskup), u odgovoru na pitanja koje novine postavljaju, iako je iznio nekoliko točnih zapažanja, žalio na to da je s saborskim glasom o Katoličkim školama izgubljena povijesna prilika. Rekao je da se ova prilika sastojala u pronalaženju nekih osnovnih vrijednosti za obrazovanje djece koje su nam zajedničke sa sociajlistima/komunistima. Koje bi osnovne vrijednosti bile zajedničke marksističkoj ljevici i kršćanskom nauku? Potpuno su suprotstavljene jedne drugima.

A Katolici sa zadivljenošću promatraju kako se dijalog između Crkvene hijerarhije i komunista intenzivira. Sovjetski vođe, te također i terorist kao što je Yasser Arafat su primljeni u Vatikanu. Koncil je postavio tu modu odbijajući obnoviti osudu komunizma. Zato što nije pronađeno spomena o tim osudama u shemama koje su predane biskupima(na Drugom Vatikanskom Koncilu op.p.), njih 450(dobro bismo učinili kad bismo se sjetili) je potpisalo pismo koje je pozivalo na dopune. Pozivali su se na prijašnje osude, a osobito na izjavu Pija XI. koja opisuje komunizam kao "intrinzično zao", što znači da u toj ideologiji nema negativnih i pozitivnih elemenata, nego da se mora odbaciti u cijelosti. Sjećamo se što se dogodilo: amandman nije isporučen Ocima. Glavni Tajnik je rekao da nisu ništa znali o tome. Onda je Komisija priznala da ga je primila, ali da je to bilo prekasno. To nije točno. To je prouzrokovalo sablazan koja je završila, prema Papinim odredbama, dodatkom konstituciji Gaudium et Spes koja sadržava dodatnu opasku o komunizmu.

Kolike su izjave izašle od biskupa da se opravda, pa čak i ohrabri suradnja sa komunizom, bez obzira na to što komunizam ispovijeda! "To nije na meni, nego na Kršćanima koji su odgovorni odrasli ljudi", rekao je biskup Matagrin: "da vide pod kojim uvjetima mogu surađivati sa komunistima.". Za biskupa Delromea, Kršćani se moraju: "boriti za više pravde u svijetu, rame uz rame s onima koji teže pravdi i slobodi, uključujući i komuniste.". Isti ton dobivamo od biskupa Pouparda koji potiče: "rad sa svim ljudima dobre volje za pravdu u svim područjima gdje se novi svijet neumorno izgrađuje.". Prema jednom biskupijskom časopisu, pogrebni nagovor za svećenika radnika je išao ovako: "Odlučio se za svijet radnika u vrijeme izbora za lokalno vijeće. Nije mogao biti svačiji svećenik. Izabrao je one koji su se odlučili za socijalističko društvo. Bilo mu je to teško. Stekao je neprijatelje, ali također i mnogo novih prijatelja. Mali Pavao, bio je čovjek u svom mjestu.". Nedavno je jedan biskup nagovorio svećenike da ne govore o "Pomoći Crkvi u potrebi", govoreći: "Moj dojam je da se ovaj pokret nalazi u jako anti-komunističkom svijetlu.".

Sa velikim čuđenjem možemo primijetiti da izlika za tu vrstu suradnje leži u intrinzično krivoj ideji da je cilj komunističke partije uspostaviti pravdu i slobodu. Moramo se prisjetiti riječi Pija IX po tom pitanju: "Ako si vjernici dopuste da budu zavedeni od onih koji raspiruju sadašnje spletke, ako pristanu surađivati s njima za zle sustave socijalizma i komunizma, neka shvate i razmisle, da si zgrću blaga osvete za dan gnjeva; a u međuvremenu iz te zavjere neće doći nikakve vremenite dobrobiti za puk nego samo povećanje bijede i nesreće.".

Kako bismo vidjeli preciznost ovog upozorenja - danog prije gotovo 140 godina(iz autorove perspektive op.p.) - trebamo samo pogledati što se događa sa svim tim zemljama koje su potpale pod jaram komunizma. Događaji su pokazali da je Papa Syllabusa bio u pravu, pa ipak unatoč tomu, iluzija je i sjajna i snažna kao i prije. Čak ni u Poljskoj, duboko katoličkoj zemlji, pastiri više ne tretiraju Katoličku Vjeru i spasenje duša kao prioritet, za što sve žrtve moraju biti prihvaćene, pa čak i žrtva života. Ono što je njima najvažnije jeste izbjegavanje raskida s Moskvom, a to omogućuje Moskvi da Poljski narod prisli na još veće ropstvo bez ikakvog ozbiljnog otpora.

Otac Floridi, jasno pokazuje rezultate kompromisnih nastojanja Vatikanske istočne politike(Ostpolitik op.p.): "Poznata je činjenica da su čehoslovački biskupi, zaređeni od kardinala Casarolija, suradnici režima, kao i biskupi koji ovise o Moskovskom patrijarhatu. Zato što je bio sretan što je mogao postaviti po jednog biskupa u svaku mađarsku biskupiju, Papa Pavao VI je odao počast Janosu Kadaru, prvom sekretaru mađarske komunističke partije i "primarnom promotoru i autoritetu u normalizaciji odnosa između Svete Stolice i Mađarske". Ali Papa nije rekao cijenu za tu normalizaciju: postavljanje "svećenika mira" na važna mjesta u Crkvi. Zapravo, Katolici su bili zapanjeni kada su čuli da je kardinal Laszlo Lekai, nasljednik kardinala Mindszentyja, obećao pojačati razgovore između Katolika i marksista. Govoreći o intrinzičnom zlu komunizma Pijo XI dodaje: "nitko tko želi sačuvati kršćansku civilizaciju ne može identificirati zajedničko tlo za suradnju s komunizmom".

Odstupanje od ovog i ostalih učenja koje sam već naveo, obvezuje nas da kažemo da su Vatikan okupirali modernisti i ljudi ovoga svijeta koji vjeruju da se više učinkovitosti za spasenje svijeta može naći u ljudskim i diplomatskim vještinama nego u onome što je ustanovljeno od božanskom Utemeljitelja Crkve.

Spomenuo sam kardinala Mindszentyja; poput njega, svi heroji i mučenici komunizma, naročito kardinali Beran, Stepinac, Wynszinski i Slipyj, su sramota za sadašnje vatikanske diplomate, i mora se izreći da su im tihi prijekor; sada spavaju u Gospodinu.

Isti kontakti su uspostavljeni sa masonima, unatoč jasnoj deklaraciji Kongregacije za Nauk Vjere u veljači 1981., kojoj je prethodila deklaracija Njemačke Biskupske Konferencije u travnju 1980. No novi Zakonik Kanonskog Prava(izdan 1983. op.p.) to ne spominje i namjerno ne nalaže nikakve sankcije. Katolici su nedavno saznali da su B'nai B'rith(Sinovi Saveza - organizacija za očuvanje židova op.p.) masoni bili primljeni u Vatikanu, te da se nedavno pariški nadbiksup sastao za razgovor sa velikim meštrom masonske lože. U međuvremenu, određeni crkveni ljudi pokušavaju pomiriti tu Sotoninu Sinagogu sa Kristovom Crkvom.

Uvjeravaju Katolike govoreći im kao i za sve ostalo: "Prijašnja osuda sekta(množina op.p.) možda stoji, ali masonsko bratstvo više nije ono što je prije bilo.". Ali pogledajte kako rade. Skandal P2 lože u italiji je još uvijek svjež u mislima ljudi. Nema nikakve sumnje da su francuski zakoni protiv katoličkog privatnog obrazovanja bili djelo masona Velikog Istoka, koji su povećali pritisak na predsjednika i njegove suradnike unutar vlade te ministarstva, kako bi "velika ujedinjena Nacionalna obrazovna služba" napokon postala stvarnošću. Makar su jednom otvoreno djelovali. Neke novine, kao Le Monde, su redovno izvještavale o njihovim manevrima; njihovi planovi i strategije bili su objavljivani u njihovim magazinima.

Moram li isticati da su masoni ono što su uvijek bili? Prijašnji veliki meštar Velikog Istoka, Jacques Mitterand, priznao je na radiju 1969. godine: "Uvijek smo imali biskupe i svećenike u svojim ložama", te je učinio slijedeću ispovijest vjere: "Ako je Luciferov grijeh postaviti čovjeka na oltar umjesto Boga, onda su svi humanisti od renesanse počinili taj grijeh.". To je bila jedan od prigovora protiv masona koji su prvi puta bili eksomunicirani 1738. godine od strane Pape Klementa XII. 1982. godine, veliki je meštar Georges Marcou rekao: "Problem čovjeka je taj koji je najviši.". Kada je bio ponovno izabran na čelu njegovih briga bilo je subvencioniranje pobačaja od strane Nacionalne Zdravstvene Službe te je rekao: "O ovome koraku, ovisi ekonomska jednakost žena.".

Masoni su se uvukli u Crkvu. 1976. godine je otkriveno da je čovjek koji je bio u centru liturgijske reforme, msgr. Bugnini, bio mason. Možemo biti sigurni da nije bio jedini. Veo koji je sakrivao najveću tajnu od klera i vjernika poče se derati. Kako vrijeme teče te stvari jasnije vidimo, no ne samo mi nego i svjetovni neprijatelji Crkve: "Nešto se promijenilo u Crkvi,", napisao je Jacques Mitterand. "te se odgovori koje Papa daje na najhitnija pitanja kao celibat i kontracepcija žustro debatiraju unutar Crkve; biskupi, svećenici i vjernici preispituju riječ Prvosvećenika. Za masona, čovjek koji preispituje dogmu(na loš način, na način namjerne sumnje op.p.) već je mason bez kecelje.".

Drugi brat, gospodin Marsaudon koji pripada Škotskom Obredu, rekao je slijedeće o ekumenizmu kojega je njegovao Koncil: "Katolici, a naročito oni konzervativni, ne smiju zaboraviti da svi putovi vode k Bogu. Morat će prihvatiti ovu hrabru ideju slobodnog mišljenja, koju stvarno možemo nazvati revolucijom koja se tekući iz naših masonskih loža divno razlila preko kupole sv. Petra.".

Volio bih vam još jednom citirati tekst koji baca svijetlo na ovo pitanje i pokazuje koja se strana nada nadjačati u kontaktima zagovaranima od strane oca Sixa i oca Riqueta. Ovo je izvadak iz masonskog časopisa Humanizam, iz broja za studeni i prosinac 1968. godine:

"Među stupovima koji će se najlakše urušiti, spominjemo naučiteljsku moć obdarenu nepogrešivošću, za koju je Prvi Vatikanski Koncil prije stotinu godina vjerovao da je ojačala te koja je izdržala kombinirane napade nakon objavljivanja enciklike Humanae Vitae. Prava Prisutnost u Euharistiji, koju je Crkva uspjela nametnuti srednjovjekovnim masama će nestati kako međusobno zajedništvo i koncelebracije između katoličkih svećenika i protestantskih pastora napreduju: sveti karakter svećenika koji proizlazi iz institucije sakramenta sv. Reda, će biti zamijenjen izbornom i privremenom ulogom; razlika između hijerarhije i nižeg klera će pasti pod dinamičnom radu podnožja prema vrhu, kao u svakoj demokraciji; te će ontološka i metafizička narav sakramenata polako nestajati, a sigurno će bit i kraj ispovijedi, jer će grijeh u našem vremenu postati jedan od najanakronističkijih pojmova kojeg smo naslijedili iz stroge filozofije Srednjeg Vijeka, koja je sama bila nasljednik biblijskog pesimizma.".

Možete primijetiti kako se masoni zanimaju za budućnost Crkve, kako bi ju proždrli. Katolici ovoga moraju biti svjesni, unatoč sirenama(misli se na bića iz grčke mitologije op.p.) koje bi ih željele uspavati. Sve te rušilačke sile su blisko povezane. Masonerija opisuje sebe kao filozofiju liberalizma, koja je u svom najekstremnijem obliku socijalizam. Sve to potpada pod Gospodinove riječi "vrata paklena".