srijeda, 20. veljače 2013.

13. Vjerska sloboda, kolegijalna jednakost, ekumensko bratstvo

Kako to da paklena vrata sada uzrokuju toliko nevolja? Crkva je uvijek bila uznemiravana progonima i herezama, konfliktima s vremenitim moćima, nekada nemoralnim ponašanjem klera, a ponekad i papa(mn. op.p.). Ali čini se da ovaj puta kriza ide mnogo dublje jer zahvaća samu Vjeru. Modernizam s kojim se suočavamo nije hereza kao sve ostale: on je glavni odvod svih hereza. Progoni sada ne dolaze samo izvana nego i iz unutrašnjosti Crkve(ono što je naš Papa Benedikt XVI vrlo često naglašavao op.p.). Sablazan raskalašenog života, ili pukog odustajanja, je postala endemična među klerom, dok se plaćenici koji ostavljaju ovce vukovima ohrabruju te im se odaju počasti. Nekada me optužuju da gledam na sve crno, da ništa ne odobravam, da mi je izvor zadovoljstva ljutnja na promjene koje su sasvim logične i nužne. Pa ipak isti Papa koji je bio srce i duša Drugog Vatikanskog Koncila, nekoliko puta je komentirao trulež, koju sam ja tako tužno komentirao. 7. prosinca 1969. Pavao VI. je rekao: "Crkva se nalazi u periodu straha, samo-kritičnosti, a moglo bi se reći i samo-uništenja. To je kao unutrašnji preokret, ozbiljan i složen - kao da Crkva samu sebe bičuje.".

Slijedeće je godine dodao: "U mnogim područjima Koncil nam nije dao mir nego je uzburkao nevolje i probleme koji ni na koji način ne služe jačanju Božjeg Kraljevstva u Crkvi ili u Njenim dušama.". Onda je uzdigao uzvik uzbune 29. lipnja 1972. (svetkovina sv. Petra i Pavla): "Sotonin dim je kroz neku pukotinu ušao u Božji hram; sumnja, nesigurnost, problemi, nemiri, nezadovoljstvo i sukobi su isplivali na površinu... sumnja je ušla u naše savjesti.".

Gdje je ta pukotina? Možemo precizno odrediti vrijeme. Bila je to 1789., a njeno ime, Revolucija. Masonskim i anti-Katoličkim principima Francuske Revolucije trebalo je dvjesto godina da uđu u glave s tonzurama i mitrama. Danas je to činjenica. To je stvarnost i uzrok vaših zbunjenosti, moji zbunjeni čitači Katolici. Kako bismo im povjerovali činjenice su nam trebale biti pred očima, jer smo a priori mislili da je pothvat ovakve vrste nemoguć te neuskladiv sa samom naravi Crkve, koja je po sebi u pomoći Svetog Duha.

U poznatom članku, napisanom 1877. godine, biskup Gaume dao nam je personifikaciju Revolucije: "Ja nisam ono što misliš da jesam. Mnogi govore o meni, ali me malo njih znaju. Ja nisam masonerija, niti neredi, niti mijenjanje monarhije u republiku, niti zamjena jedne dinastije drugom, nisam privremeno uznemiravanje javnog reda. Ja nisam uzvik Jakobina, niti Montagneov bijes, niti boj na barikadama, niti pljačkanje, niti palež, niti agrokulturalni zakon, niti giljotina, niti utapanja. Nisam ni Marat ni Robespierre, ni Babeuf, ni Mazzini niti Kossuth. Ti ljudi su moji sinovi, ali oni nisu ja. Ove stvari su moja djela, ali ona nisu ja. Ovi ljudi i stvari su prolazni predmeti, ali ja sam stalno stanje... Ja sam mržnja svakog reda koji nije uspostavljen od čovjeka te u kojem on sam nije i kralj i bog.".

Evo ključa "promjenama" u Crkvi; zamjena božanske ustanove sa onom uspostavljenom od čovjeka u kojoj je čovjek postavljen ispred Boga. Čovjek koji svime vlada, sve koje ima svoj početak i kraj u njemu; njemu se klanjamo.

Pavao VI. je ovaj preokret opisao u svom govoru na kraju Koncila: "Profani i sekularni humanizam se pokazao u svom užasnom stasu, te je na neki način prkosio Koncilu. Religija Boga koji je postao Čovjekom se suprotstavlja religiji čovjeka koji se želi učiniti Bogom.". Odmah dodaje da unatoč ovom užasnom izazovu nije bilo sudara, nije bilo anateme. Jao jao! Pokazujući "neograničenu naklonost prema svim ljudima" Koncil nije uspio u svojoj dužnosti da jasno pokaže da je među dvama stavovima kompromis nemoguć. Činilo se da je čak i završni govor dao pokret onome što danas vidimo u svakodnevnoj praksi. "Možete mu(Koncilu) biti zahvalni makar za ovo, vi modeni humanisti koji poričete transcedenciju vrhovnih stvari: mi također, mi više nego ostali imamo kult čovjeka.".

Kasnije iz istih usta čujemo izjave koje razvijaju ovu temu: "Ljudi su u biti dobri i teže razumu, prema redu te općem dobru"(Poruka za dan mira, 4. studeni 1970.). "Kršćanstvo i demokracija imaju zajednički osnovni princip; poštovanje dostojanstva i vrijednosti ljudske osobe... napredak čitavoga čovjeka."(Manila, 20. studeni 1970.). Kako da nas ne zastraši ova usporedba kada demokracija, koja je specifično sekularni sustav, ignorira ljudsku karakteristiku otkupljenog djeteta Božjeg, jedinu kvalitetu koja mu daje dostojanstvo?  Ljudski napredak sigurno nije ista stvar kada ju gledaju Kršćanin i nevjernik.

Papinska poruka postaje sve sekulariziranija svakom prilikom. U Sydneyu, 3. prosinca 1970., začuđeno smo slušali: "Izolacija više nije dopuštena; došlo je vrijeme za veliku solidarnost unutar čovječanstva te za uspostavu svjetske ujedinjene i bratske zajednice.". Mir među svim ljudima, naravno da može, ali Katolici onda više ne priznaju Kristove riječi: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje."(Iv 14,27 op.p.). Veza koja ujedinjuje zemlju s nebom čini se da je prekinuta. "Ipak, živimo u demokraciji! To znači da su ljudi sada glavni; vlast dolazi iz brojeva, iz naroda."(Pavao VI 1. siječanj 1970.). Isus je rekao Pilatu: "Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgo."(Iv 19,11 op.p.). Vlast dolazi od Boga, a ne iz brojeva, pa čak i ako je izbor vođe učinjen izbornim putem. Pilat je bio predstavnik poganske nacije, pa ipak nije mogao učiniti bez dopuštenja Nebeskoga Oca.

A sada demokracija ulazi u Crkvu. Novo Kanonsko Pravo naučava da vlast prebiva u "Božjem narodu". Ova tendencija privođenja, onoga što zovu temeljem, u participiranju u izvršavanju vlasti može se naći u svim sadašnjim strukturama - sinoda, biskupske konferencije, svećenička vijeća, pastoralna vijeća, Rimske komisije, nacionalne komisije itd., a ekvivalenti postoje u Crkvenim Redovima.

Ova demokratizacija Učiteljstva predstavlja smrtnu opasnost milijunima zbunjenih i zaraženih duša kojima duhovnici ne daju olakšanja(pomoći op.p.) jer je uništila(demokratizacija op.p.) učinkovitost kojom su osobno Učiteljstvo Pape i biskupa bili obdareni. Pitanje koje se tiče vjere ili morala se podnosi brojnim teološkim komisijama, koje nikada ne iznađu odgovor jer im se članovi razlikuju i u mišljenjima i u metodama. Samo trebamo pročitati proceduralna izvješća skupova na svim razinama kako bi smo uvidjeli da je kolegijalnost(skupina nasuprot individualcu, kao autoritet biskupske konferencije nasuprot pojedinačnom biskupu pa čak i skup svih biskupa nasuprot autoritetu Pape op.p.) Učiteljstva jednaka paralizi učiteljstva.

Naš je Gospodin poučio individualce kako pasti Njegove ovce, a ne kolektiv. Apostoli su slušali Gospodinove zapovijedi i bilo je tako do 20. st. Ovih dana slušamo kako je Crkva u stanju stalnog vijećanja, stalne kolegijalnosti. Rezultati su vidljivi. Sve je naopako, vjernici ne znaju kamo bi se okrenuli.

Nakon demokratizacije upravljanja sasvim prirodno je uslijedila demokratizacija Učiteljstva koje se dogodilo pod impulsom poznatog slogana "kolegijalnosti", koji se širio okolo preko komunisitčkog, Protestantskog i progresivnog tiska.

Kolegijalizirali su Papino i biskupsko upravljanje sa prezbiterijalnim kolegijem, a to su župnik i vijeće laika, cijelina koja je razmrvljena u nebrojene komisije, vijeća, zasjedanja itd. Novo Kanonsko Pravo je potpuno prožeto ovim konceptom. Papa je opisan kao glava Biskupskog Zbora. Ovaj nauk nalazimo već predložen u koncilskom dokumentu Lumen Gentium, prema kojem Biskupski Zbor, zajedno s Papom, izvršava vrhovnu vlast u Crkvi na uobičajen i konstantan način. Ovo nije promjena nabolje; ovaj nauk o duploj vrhovnosti je suprotan učenju i Učiteljstvu(Magisteriju op.p.) Crkve. Suprotan je definicijama Prvog Vatikanskog Koncila i enciklike Satis Cognitum Pape Lava XIII. Samo Papa ima vrhovnu vlast; on ju podjeljuje u opsegu za koji on smatra da je preporučljiv, te samo u iznimnim okolnostima. Samo Papa ima jurisdikciju nad cijelim svijetom.

Tu dakle svjedočimo, ograničavanju slobode Prvosvećenika. Da, to je prava revolucija! Činjenice pokazuju da ono što tu sada imamo nije promjena bez praktičnih posljedica. Ivan Pavao II je prvi Papa kojega je reforma uistinu utjecala. Možemo citirati nekoliko preciznih instanci gdje je promijenio odluku pod pritiskom Biskupske Konferencije. Nizozemski Katekizam je dobio imprimatur od Milanskog nadbiskupa bez modifikacija koje je zatražila komisija kardinala. Isto je bilo i sa Kanadskim Katekizmom. U vezi s time, čuo sam nekog s autoritetom u Rimu kako govori: "Što možemo kad se suočimo s Biskupskom Konferencijom?". Neovisnost koju si konferencije prisvajaju je također bila ilustrirana u Francuskoj po pitanju katekizama. Nove knjige su kontrarne u gotovo svakom smislu Apostolskom Nagovoru Catechesi Tradendae. Ad limina posjet biskupa(kojeg biskupi rade u određeno vrijeme - hodočaste na grobove sv. Petra i Pavla te dolaze k Papi odati mu počast kao Petrovu nasljedniku te mu podnijeti izvještaj o radu u biskupiji) pariškog područja 1982. se sastojao u tome da nagovore Papu da potvrdi katekizam kojeg otvoreno nije odobravao. Govor Ivana Pavla II. na kraju posjeta imao je sve znake kompromisa, zahvaljujući kojem su se biskupi mogli trijumfalno vratiti u svoju zemlju i nastaviti sa svojim opasnim praksama. Predavanja kardinala Ratzingera u Parizu i Lyonsu jasno pokazuju da Rim nije odobravao razloge za uspostavu novog nauka i smjera koje su iznijeli francuski biskupi, ali Sveta Stolica je ovakvim pritiskom svedena na postupanje prijedlozima i savjetima, umjesto davanja naredbi koje su potrebne da se stvari izvedu na pravi put, te kada je to potrebno da se i osudi, kako su Pape do tada uvijek činili, kao čuvari poklada vjere.

Biskupi, čiji bi se autoritet time činio uvećanim, su žrtve kolegijalnosti koja paralizira upravljanje njihovim biskupijama. Mnogo je žalbi na ovu temo od samih biskupa, žalbi koje su vrlo poučne! U teoriji, biskup u određenom broju slučajeva djelovati protiv želja skupa. Nekada i protiv većine, ako rezultati glasovanja nisu predani Svetoj Stolici na odobrenje; ali u praksi to se pokazalo nemogućim. Odmah nakon zasjedanja, odluke izdaje tajnik. Tako su poznate svim svećenicima i vjernicima; mediji otkrivaju sve bitno. Koji bi se biskup ustvari mogao usprotiviti tim odlukama bez da pokaže svoje neslaganje sa skupom te da se odmah nađe suočen sa brojnim revolucionarnim duhovima koji bi skupu apelirali protiv njega?

Biskup je postao zatvorenik kolegijalnosti, koja je trebala biti ograničena na savjetodavnu grupu, a ne na tijelo koje donosi odluke. Čak ni u najjednostavnijim stvarima više nije gospodar svoje kuće.

Nedugo nakon Koncila, dok sam bio u posjetu našim zajednicama, biskup jedne brazilske biskupije vrlo me je ljubazno došao dočekati na željezničkoj stanici. "Ne mogu vas smjestiti u biskupovu kuću,", rekao je, "ali sam pripremio sobu za vas u malom sjemeništu.". Sam me tamo odveo; mjesto je bilo u metežu - mladići i djevojke posvuda, po hodnicima i stubištu. "Ovi mladići, jesu li oni sjemeništarci?", upitah, "Nažalost, ne. Vjerujte mi, nisam nimalo zadovoljan što imam sve ove mlade ljude u mom sjemeništu, ali Biskupska Konferencija je odlučila od sada sastanke Katoličke Akcije moramo imati u svojim kućama. Vidite, ovi će ovdje biti tjedan dana. Što mogu? Mogu samo učiniti što i drugi.".

Vlast podijeljena božanskim pravom na osobe, bilo Papu bilo biskupe, je zaplijenjena na dobro grupe čija nadmoć nastavlja rasti. Biskupske konferencije, neki će reći, nisu nova stvar. Pijo X. im je dao odobrenje na početku ovog stoljeća. To je točno, ali taj sveti Papa je dao definiciju koja ih je opravdavala: "Uvjereni smo da ti skupovi biskupa imaju najveću važnost za održavanje i razvoj Božjeg kraljevstva u svim regijama i provincijama. Kadgod biskupi, čuvari svetih stvari, time udruže svoja svjetla, rezultat je ne samo da bolje shvaćaju potrebe naroda i odabiru najbolje lijekove, nego tako jačaju veze koje ih ujedinjuju.".

Posljedično, one su bila tijela koja nisu donosila odluke koje su obvezivale njihove članove na autoritativan način, ništa više nego što kongresi znanstvenika odlučuju o načinu provođenja eksperimenata u ovom ili onom laboratoriju.

No danas, Biskupske Konferencije rade kao parlament; stalno vijeće francuskog episkopata je izvršno tijelo. Biskup je više nešto kao prefekt ili povjerenik Republike(da se okoristimo modernom terminologijom) nego nasljednik Apostola(mn. op.p.) kojemu je naređeno od Pape da upravlja biskupijom.

U tim skupovima glasuju; toliko je mnogo glasačkih listića da su u Lourdesu morali postaviti elektronički glasački sustav. Ovo neizbježno rezultira u nastajanju stranaka. Te dvije stvari se ne događaju jedna bez druge. Stranke znače podjele. Kada je vlada podložena konzultativnom glasovanju u svom  normalnom funkcioniranju onda je neučinkovita. Posljedično, cijelo tijelo pati.

Uvođenje kolegijalnosti je dovelo do značajnog slabljenja učinkovitosti, u smislu da je Duh Sveti lakše spriječen i ražalošćen skupom nego pojedincem. Kada su osobe odgovorne, one djeluju, one govore, čak i ako neke ne kažu ništa. Na sastancima, većina je ta koja odlučuje. Pa ipak, brojevi ne čine istinu. Niti sačinjavaju učinkovitost, kao što smo mogli vidjeti nakon dvadeset godine kolegijalnosti te kako smo mogli pretpostaviti i bez eksperimenta. Kao što je pisac basni davno prije govorio: "Mnoga zasjedanja koja su održana za ništa.". Je li bilo nužno kopirati političke sustave u kojim su odluke opravdane glasovanjem(jer više nemaju vrhovne glave)? Crkva posjeduje golemu prednost jer zna što mora činiti kako bi propagirala Kraljevstvo Božje. Njeni vođe se postavljaju. Toliko se mnogo vremena troši na elaborirane zajedničke izjave, koje nikada ne zadovoljavaju, jer uzimaju svačije mišljenje u obzir! Toliko putovanja se odvija u komisijama i pod-komisija, u odabranim odborima i  pripremnim sastancima! Biskup Etchegaray je u Lourdesu rekao na zatvaranju skupa 1978.: "Više ne znamo kamo bismo se okrenuli.".

Rezultat je taj da se Crkvina moć otpora Komunizmu, herezi, nemoralu znatno smanjila. To je ono čemu su se neprijatelji Crkve nadali i zašto su se toliko trudili za vrijeme Koncila i poslije njega; da ju potjeraju na pute demokracije.

Ako pažljivo pogledamo, Revolucija je svojim sloganom prodrla u Crkvu. "Sloboda" - to je vjerska sloboda o kojoj smo ranije govorili, koja daje pravo zabludi. "Jednakost" - kolegijalnost i uništenje osobnog autoriteta, autoriteta Boga, Pape i biskupa; u jednoj riječi, većina vlada. Naposljetku, "bratstvo" je predstavljeno ekumenizmom.

Tim riječima, revolucionarna ideologija 1789. godine je postala Zakon i Proroci. Modernisti su postigli što su htjeli.

nedjelja, 17. veljače 2013.

12. Prijatelji i suputnici

Nastavimo gdje smo stali. Kršćanski zdrav razum je u svakom pogledu uvrijeđen ovom novom religijom. Katolici su izloženi desakralizaciji na svim stranama; sve je promijenjeno. Govori im se da sve religije donose spasenje; Crkva iskazuje dobrodošlicu, bez razlike, odvojenim kršćanima i zapravo svim vjernicima bez obzira na to klanjaju li se Budi ili Krišni. Govori im se da su kler i laici jednaki članovi "Naroda Božjeg", tako da laici koji su određeni za pojedine funkcije preuzimaju zadaće klera. Vidimo ih kako vode sahrane i nose Popudbinu bolesnicima, dok kler preuzima funkcije laika -- oblače se kao oni, rade u tvornicama, pridružuju se trgovačkim udruženjima i uključuju se u politiku. Novi Kanonski Zakonik podržava sve ovo. Daje laicima nečuvene povlastice te stvara tzv. "prava", zamagljujući razliku između njih i svećenika. Teolozi laici predaju teologiju na katoličkim sveučilištima, vjernici preuzimaju uloge u bogoslužju koje su nekoć bile pridržane samo za one u kleričkim redovima: dijele neke od sakramenata, dijele sv. Pričest i služe kao svjedoci na vjenčanjima(op.p. uloga svećenika).

Možemo pročitati da Crkva Božja "subzistira"(op.p. jest, postoji, obitava) u Katoličkoj Crkvi -- sumnjiva formulacija jer je drevni nauk uvijek govorio da Crkva Božja jest Katolička Crkva. Ako prihvatimo ovu noviju formulu, čini se da protestantske i pravoslavne zajednice čine ravnopravne dijelove Crkve -- što ne može biti jer su se odijelili od jedne Crkve koju je utemeljio Isus Krist. Vjerujem u JEDNU svetu(op.p. katoličku i apostolsku) Crkvu.

Novi Zakonik je sastavljen u tolikoj žurbi i zbunjenosti da mu je, iako je izdan u siječnju 1983. godine, u studenome iste godine dodano 114 modifikacija. Ovo je također uznemirujuće za kršćane koji su navikli misliti da je Crkveni zakon nešto stalno.

Ako otac obitelji(išao on redovno u crkvu ili ne) želi da mu djeca budu dobro obrazovana, on jednostavno mora biti razočaran. Katoličke škole su u mnogo slučajeva miješane, predaje se spolni odgoj, religiozne poduke su nestale iz viših razreda te nije neobično naići na učitelje sa liberalnim ili komunističkim naginjanjima. U jednom slučaju koji je uzrokovao ustanak roditelja, učitelj je smijenjen zahvaljujući pritisku roditelja, a onda ponovno postavljen od strane biskupijskih vlasti. Branio se govoreći: "Šest mjeseci nakon što sam počeo raditi u školi Naše Gospe(op.p. ime škole), otac jednog učenika me se htio riješiti samo zato što sam se pokazao ljevičarski u svakom pogledu -- političkom, socijalnom i religioznom. Prema njemu, ne može se biti učitelj filozofije u Katoličkoj školi i socijalist.".

Drugi se incident dogodio na sjeveru Francuske. Biskupijske vlasti su postavile novog ravnatelja. Nakon kratkog vremena, roditelji su saznali da je on borbeni član ljevičarske stranke, da je laicizirani svećenik, oženjen te da ima djecu koja navodno nisu krštena. Za Božić organizirao je zabavu za učenike i njihove roditelje uz potporu grupe za koju se znalo da je komunistička. U takvim okolnostima, Katolici dobre volje moraju se zapitati vrijedi li se žrtvovati i slati djecu u Katoličke škole.

U ženskoj školi u centru Pariza, kapelan zatvora koji je u Fresnesu(dio Pariza op.p.), došao je na sat u pratnji mladog (18-godišnjeg) zatvorenika. Objasnio im je kako su zatvorenici usamljeni, da trebaju ljubav, kontakt s vanjskim svijetom i pisma. Svaka djevojka koja je htjela postati takva "kuma" mogla mu je dati ime i adresu, ali o tome se nije smjelo obavijestiti roditelje jer oni to ne bi razumjeli. To je moralo ostati tajna među mladima.

Drugdje je bila učiteljica zbog koje su počele stizati žalbe, a ovaj puta od skupine roditelja, jer je poučavala djecu dijelove katekizma i ZdravoMarije. Biskup ju je podržao što je sasvim u redu. Ali činilo se jako neobično da je pismo roditelja bilo objavljeno u učiteljskom časopisu kao nešto senzacionalno.

Što misliti o svemu ovome? Kada ih se francuska vlada pokušala riješiti, Katoličke škole su se pokazale ranjivima, jer su u gotovo svim slučajevima na jedan ili drugi način prestale izvršavati svoje poslanje. Njihovim neprijateljima je bilo lako za reći: "Što činite za obrazovni sustav? Mi činimo isto što i vi. Zašto bismo imali dva sustava?". Naravno da još uvijek nalazimo ostatke vjere, te da moramo odati počast mnogim učiteljima koji su svjesni svojih odgovornosti, ali Katolička edukacija se više ne ističe jasno kada je suprotstavljena državnom školovanju. Već je prošlo upola od onoga što su zeloti sekularizma htjeli. Rečeno mi je da su na demonstracijama neke skupine izazvale sablazan vikanjem: "Želimo Boga u našim školama!". Organizatori su sekularizirali pjesme, slogane i govore što je više moguće kako ne bi(tako su rekli) osramotili one koji su došli, a bez su religioznih stavova, uključujući nevjernike te čak i ateističke socijaliste.

Je li željeti da se socijalizam i komunizam maknu iz naših škola amatersko bavljenje politikom? Katolici su uvijek ispravno naučavali da se Crkva protivi tim naucima zbog militantnog ateizma kojeg ispovijedaju.
Komunizam drži radikalno drukčiju sliku o značenju života, sudbini naroda i o načinu na koji se društvo kreće. Zato je još više zapanjujuće pročitati u Le Mondeu 5.6.1984. da se kardinal Lustiger(pariški nadbiskup), u odgovoru na pitanja koje novine postavljaju, iako je iznio nekoliko točnih zapažanja, žalio na to da je s saborskim glasom o Katoličkim školama izgubljena povijesna prilika. Rekao je da se ova prilika sastojala u pronalaženju nekih osnovnih vrijednosti za obrazovanje djece koje su nam zajedničke sa sociajlistima/komunistima. Koje bi osnovne vrijednosti bile zajedničke marksističkoj ljevici i kršćanskom nauku? Potpuno su suprotstavljene jedne drugima.

A Katolici sa zadivljenošću promatraju kako se dijalog između Crkvene hijerarhije i komunista intenzivira. Sovjetski vođe, te također i terorist kao što je Yasser Arafat su primljeni u Vatikanu. Koncil je postavio tu modu odbijajući obnoviti osudu komunizma. Zato što nije pronađeno spomena o tim osudama u shemama koje su predane biskupima(na Drugom Vatikanskom Koncilu op.p.), njih 450(dobro bismo učinili kad bismo se sjetili) je potpisalo pismo koje je pozivalo na dopune. Pozivali su se na prijašnje osude, a osobito na izjavu Pija XI. koja opisuje komunizam kao "intrinzično zao", što znači da u toj ideologiji nema negativnih i pozitivnih elemenata, nego da se mora odbaciti u cijelosti. Sjećamo se što se dogodilo: amandman nije isporučen Ocima. Glavni Tajnik je rekao da nisu ništa znali o tome. Onda je Komisija priznala da ga je primila, ali da je to bilo prekasno. To nije točno. To je prouzrokovalo sablazan koja je završila, prema Papinim odredbama, dodatkom konstituciji Gaudium et Spes koja sadržava dodatnu opasku o komunizmu.

Kolike su izjave izašle od biskupa da se opravda, pa čak i ohrabri suradnja sa komunizom, bez obzira na to što komunizam ispovijeda! "To nije na meni, nego na Kršćanima koji su odgovorni odrasli ljudi", rekao je biskup Matagrin: "da vide pod kojim uvjetima mogu surađivati sa komunistima.". Za biskupa Delromea, Kršćani se moraju: "boriti za više pravde u svijetu, rame uz rame s onima koji teže pravdi i slobodi, uključujući i komuniste.". Isti ton dobivamo od biskupa Pouparda koji potiče: "rad sa svim ljudima dobre volje za pravdu u svim područjima gdje se novi svijet neumorno izgrađuje.". Prema jednom biskupijskom časopisu, pogrebni nagovor za svećenika radnika je išao ovako: "Odlučio se za svijet radnika u vrijeme izbora za lokalno vijeće. Nije mogao biti svačiji svećenik. Izabrao je one koji su se odlučili za socijalističko društvo. Bilo mu je to teško. Stekao je neprijatelje, ali također i mnogo novih prijatelja. Mali Pavao, bio je čovjek u svom mjestu.". Nedavno je jedan biskup nagovorio svećenike da ne govore o "Pomoći Crkvi u potrebi", govoreći: "Moj dojam je da se ovaj pokret nalazi u jako anti-komunističkom svijetlu.".

Sa velikim čuđenjem možemo primijetiti da izlika za tu vrstu suradnje leži u intrinzično krivoj ideji da je cilj komunističke partije uspostaviti pravdu i slobodu. Moramo se prisjetiti riječi Pija IX po tom pitanju: "Ako si vjernici dopuste da budu zavedeni od onih koji raspiruju sadašnje spletke, ako pristanu surađivati s njima za zle sustave socijalizma i komunizma, neka shvate i razmisle, da si zgrću blaga osvete za dan gnjeva; a u međuvremenu iz te zavjere neće doći nikakve vremenite dobrobiti za puk nego samo povećanje bijede i nesreće.".

Kako bismo vidjeli preciznost ovog upozorenja - danog prije gotovo 140 godina(iz autorove perspektive op.p.) - trebamo samo pogledati što se događa sa svim tim zemljama koje su potpale pod jaram komunizma. Događaji su pokazali da je Papa Syllabusa bio u pravu, pa ipak unatoč tomu, iluzija je i sjajna i snažna kao i prije. Čak ni u Poljskoj, duboko katoličkoj zemlji, pastiri više ne tretiraju Katoličku Vjeru i spasenje duša kao prioritet, za što sve žrtve moraju biti prihvaćene, pa čak i žrtva života. Ono što je njima najvažnije jeste izbjegavanje raskida s Moskvom, a to omogućuje Moskvi da Poljski narod prisli na još veće ropstvo bez ikakvog ozbiljnog otpora.

Otac Floridi, jasno pokazuje rezultate kompromisnih nastojanja Vatikanske istočne politike(Ostpolitik op.p.): "Poznata je činjenica da su čehoslovački biskupi, zaređeni od kardinala Casarolija, suradnici režima, kao i biskupi koji ovise o Moskovskom patrijarhatu. Zato što je bio sretan što je mogao postaviti po jednog biskupa u svaku mađarsku biskupiju, Papa Pavao VI je odao počast Janosu Kadaru, prvom sekretaru mađarske komunističke partije i "primarnom promotoru i autoritetu u normalizaciji odnosa između Svete Stolice i Mađarske". Ali Papa nije rekao cijenu za tu normalizaciju: postavljanje "svećenika mira" na važna mjesta u Crkvi. Zapravo, Katolici su bili zapanjeni kada su čuli da je kardinal Laszlo Lekai, nasljednik kardinala Mindszentyja, obećao pojačati razgovore između Katolika i marksista. Govoreći o intrinzičnom zlu komunizma Pijo XI dodaje: "nitko tko želi sačuvati kršćansku civilizaciju ne može identificirati zajedničko tlo za suradnju s komunizmom".

Odstupanje od ovog i ostalih učenja koje sam već naveo, obvezuje nas da kažemo da su Vatikan okupirali modernisti i ljudi ovoga svijeta koji vjeruju da se više učinkovitosti za spasenje svijeta može naći u ljudskim i diplomatskim vještinama nego u onome što je ustanovljeno od božanskom Utemeljitelja Crkve.

Spomenuo sam kardinala Mindszentyja; poput njega, svi heroji i mučenici komunizma, naročito kardinali Beran, Stepinac, Wynszinski i Slipyj, su sramota za sadašnje vatikanske diplomate, i mora se izreći da su im tihi prijekor; sada spavaju u Gospodinu.

Isti kontakti su uspostavljeni sa masonima, unatoč jasnoj deklaraciji Kongregacije za Nauk Vjere u veljači 1981., kojoj je prethodila deklaracija Njemačke Biskupske Konferencije u travnju 1980. No novi Zakonik Kanonskog Prava(izdan 1983. op.p.) to ne spominje i namjerno ne nalaže nikakve sankcije. Katolici su nedavno saznali da su B'nai B'rith(Sinovi Saveza - organizacija za očuvanje židova op.p.) masoni bili primljeni u Vatikanu, te da se nedavno pariški nadbiksup sastao za razgovor sa velikim meštrom masonske lože. U međuvremenu, određeni crkveni ljudi pokušavaju pomiriti tu Sotoninu Sinagogu sa Kristovom Crkvom.

Uvjeravaju Katolike govoreći im kao i za sve ostalo: "Prijašnja osuda sekta(množina op.p.) možda stoji, ali masonsko bratstvo više nije ono što je prije bilo.". Ali pogledajte kako rade. Skandal P2 lože u italiji je još uvijek svjež u mislima ljudi. Nema nikakve sumnje da su francuski zakoni protiv katoličkog privatnog obrazovanja bili djelo masona Velikog Istoka, koji su povećali pritisak na predsjednika i njegove suradnike unutar vlade te ministarstva, kako bi "velika ujedinjena Nacionalna obrazovna služba" napokon postala stvarnošću. Makar su jednom otvoreno djelovali. Neke novine, kao Le Monde, su redovno izvještavale o njihovim manevrima; njihovi planovi i strategije bili su objavljivani u njihovim magazinima.

Moram li isticati da su masoni ono što su uvijek bili? Prijašnji veliki meštar Velikog Istoka, Jacques Mitterand, priznao je na radiju 1969. godine: "Uvijek smo imali biskupe i svećenike u svojim ložama", te je učinio slijedeću ispovijest vjere: "Ako je Luciferov grijeh postaviti čovjeka na oltar umjesto Boga, onda su svi humanisti od renesanse počinili taj grijeh.". To je bila jedan od prigovora protiv masona koji su prvi puta bili eksomunicirani 1738. godine od strane Pape Klementa XII. 1982. godine, veliki je meštar Georges Marcou rekao: "Problem čovjeka je taj koji je najviši.". Kada je bio ponovno izabran na čelu njegovih briga bilo je subvencioniranje pobačaja od strane Nacionalne Zdravstvene Službe te je rekao: "O ovome koraku, ovisi ekonomska jednakost žena.".

Masoni su se uvukli u Crkvu. 1976. godine je otkriveno da je čovjek koji je bio u centru liturgijske reforme, msgr. Bugnini, bio mason. Možemo biti sigurni da nije bio jedini. Veo koji je sakrivao najveću tajnu od klera i vjernika poče se derati. Kako vrijeme teče te stvari jasnije vidimo, no ne samo mi nego i svjetovni neprijatelji Crkve: "Nešto se promijenilo u Crkvi,", napisao je Jacques Mitterand. "te se odgovori koje Papa daje na najhitnija pitanja kao celibat i kontracepcija žustro debatiraju unutar Crkve; biskupi, svećenici i vjernici preispituju riječ Prvosvećenika. Za masona, čovjek koji preispituje dogmu(na loš način, na način namjerne sumnje op.p.) već je mason bez kecelje.".

Drugi brat, gospodin Marsaudon koji pripada Škotskom Obredu, rekao je slijedeće o ekumenizmu kojega je njegovao Koncil: "Katolici, a naročito oni konzervativni, ne smiju zaboraviti da svi putovi vode k Bogu. Morat će prihvatiti ovu hrabru ideju slobodnog mišljenja, koju stvarno možemo nazvati revolucijom koja se tekući iz naših masonskih loža divno razlila preko kupole sv. Petra.".

Volio bih vam još jednom citirati tekst koji baca svijetlo na ovo pitanje i pokazuje koja se strana nada nadjačati u kontaktima zagovaranima od strane oca Sixa i oca Riqueta. Ovo je izvadak iz masonskog časopisa Humanizam, iz broja za studeni i prosinac 1968. godine:

"Među stupovima koji će se najlakše urušiti, spominjemo naučiteljsku moć obdarenu nepogrešivošću, za koju je Prvi Vatikanski Koncil prije stotinu godina vjerovao da je ojačala te koja je izdržala kombinirane napade nakon objavljivanja enciklike Humanae Vitae. Prava Prisutnost u Euharistiji, koju je Crkva uspjela nametnuti srednjovjekovnim masama će nestati kako međusobno zajedništvo i koncelebracije između katoličkih svećenika i protestantskih pastora napreduju: sveti karakter svećenika koji proizlazi iz institucije sakramenta sv. Reda, će biti zamijenjen izbornom i privremenom ulogom; razlika između hijerarhije i nižeg klera će pasti pod dinamičnom radu podnožja prema vrhu, kao u svakoj demokraciji; te će ontološka i metafizička narav sakramenata polako nestajati, a sigurno će bit i kraj ispovijedi, jer će grijeh u našem vremenu postati jedan od najanakronističkijih pojmova kojeg smo naslijedili iz stroge filozofije Srednjeg Vijeka, koja je sama bila nasljednik biblijskog pesimizma.".

Možete primijetiti kako se masoni zanimaju za budućnost Crkve, kako bi ju proždrli. Katolici ovoga moraju biti svjesni, unatoč sirenama(misli se na bića iz grčke mitologije op.p.) koje bi ih željele uspavati. Sve te rušilačke sile su blisko povezane. Masonerija opisuje sebe kao filozofiju liberalizma, koja je u svom najekstremnijem obliku socijalizam. Sve to potpada pod Gospodinove riječi "vrata paklena".