nedjelja, 17. veljače 2013.

12. Prijatelji i suputnici

Nastavimo gdje smo stali. Kršćanski zdrav razum je u svakom pogledu uvrijeđen ovom novom religijom. Katolici su izloženi desakralizaciji na svim stranama; sve je promijenjeno. Govori im se da sve religije donose spasenje; Crkva iskazuje dobrodošlicu, bez razlike, odvojenim kršćanima i zapravo svim vjernicima bez obzira na to klanjaju li se Budi ili Krišni. Govori im se da su kler i laici jednaki članovi "Naroda Božjeg", tako da laici koji su određeni za pojedine funkcije preuzimaju zadaće klera. Vidimo ih kako vode sahrane i nose Popudbinu bolesnicima, dok kler preuzima funkcije laika -- oblače se kao oni, rade u tvornicama, pridružuju se trgovačkim udruženjima i uključuju se u politiku. Novi Kanonski Zakonik podržava sve ovo. Daje laicima nečuvene povlastice te stvara tzv. "prava", zamagljujući razliku između njih i svećenika. Teolozi laici predaju teologiju na katoličkim sveučilištima, vjernici preuzimaju uloge u bogoslužju koje su nekoć bile pridržane samo za one u kleričkim redovima: dijele neke od sakramenata, dijele sv. Pričest i služe kao svjedoci na vjenčanjima(op.p. uloga svećenika).

Možemo pročitati da Crkva Božja "subzistira"(op.p. jest, postoji, obitava) u Katoličkoj Crkvi -- sumnjiva formulacija jer je drevni nauk uvijek govorio da Crkva Božja jest Katolička Crkva. Ako prihvatimo ovu noviju formulu, čini se da protestantske i pravoslavne zajednice čine ravnopravne dijelove Crkve -- što ne može biti jer su se odijelili od jedne Crkve koju je utemeljio Isus Krist. Vjerujem u JEDNU svetu(op.p. katoličku i apostolsku) Crkvu.

Novi Zakonik je sastavljen u tolikoj žurbi i zbunjenosti da mu je, iako je izdan u siječnju 1983. godine, u studenome iste godine dodano 114 modifikacija. Ovo je također uznemirujuće za kršćane koji su navikli misliti da je Crkveni zakon nešto stalno.

Ako otac obitelji(išao on redovno u crkvu ili ne) želi da mu djeca budu dobro obrazovana, on jednostavno mora biti razočaran. Katoličke škole su u mnogo slučajeva miješane, predaje se spolni odgoj, religiozne poduke su nestale iz viših razreda te nije neobično naići na učitelje sa liberalnim ili komunističkim naginjanjima. U jednom slučaju koji je uzrokovao ustanak roditelja, učitelj je smijenjen zahvaljujući pritisku roditelja, a onda ponovno postavljen od strane biskupijskih vlasti. Branio se govoreći: "Šest mjeseci nakon što sam počeo raditi u školi Naše Gospe(op.p. ime škole), otac jednog učenika me se htio riješiti samo zato što sam se pokazao ljevičarski u svakom pogledu -- političkom, socijalnom i religioznom. Prema njemu, ne može se biti učitelj filozofije u Katoličkoj školi i socijalist.".

Drugi se incident dogodio na sjeveru Francuske. Biskupijske vlasti su postavile novog ravnatelja. Nakon kratkog vremena, roditelji su saznali da je on borbeni član ljevičarske stranke, da je laicizirani svećenik, oženjen te da ima djecu koja navodno nisu krštena. Za Božić organizirao je zabavu za učenike i njihove roditelje uz potporu grupe za koju se znalo da je komunistička. U takvim okolnostima, Katolici dobre volje moraju se zapitati vrijedi li se žrtvovati i slati djecu u Katoličke škole.

U ženskoj školi u centru Pariza, kapelan zatvora koji je u Fresnesu(dio Pariza op.p.), došao je na sat u pratnji mladog (18-godišnjeg) zatvorenika. Objasnio im je kako su zatvorenici usamljeni, da trebaju ljubav, kontakt s vanjskim svijetom i pisma. Svaka djevojka koja je htjela postati takva "kuma" mogla mu je dati ime i adresu, ali o tome se nije smjelo obavijestiti roditelje jer oni to ne bi razumjeli. To je moralo ostati tajna među mladima.

Drugdje je bila učiteljica zbog koje su počele stizati žalbe, a ovaj puta od skupine roditelja, jer je poučavala djecu dijelove katekizma i ZdravoMarije. Biskup ju je podržao što je sasvim u redu. Ali činilo se jako neobično da je pismo roditelja bilo objavljeno u učiteljskom časopisu kao nešto senzacionalno.

Što misliti o svemu ovome? Kada ih se francuska vlada pokušala riješiti, Katoličke škole su se pokazale ranjivima, jer su u gotovo svim slučajevima na jedan ili drugi način prestale izvršavati svoje poslanje. Njihovim neprijateljima je bilo lako za reći: "Što činite za obrazovni sustav? Mi činimo isto što i vi. Zašto bismo imali dva sustava?". Naravno da još uvijek nalazimo ostatke vjere, te da moramo odati počast mnogim učiteljima koji su svjesni svojih odgovornosti, ali Katolička edukacija se više ne ističe jasno kada je suprotstavljena državnom školovanju. Već je prošlo upola od onoga što su zeloti sekularizma htjeli. Rečeno mi je da su na demonstracijama neke skupine izazvale sablazan vikanjem: "Želimo Boga u našim školama!". Organizatori su sekularizirali pjesme, slogane i govore što je više moguće kako ne bi(tako su rekli) osramotili one koji su došli, a bez su religioznih stavova, uključujući nevjernike te čak i ateističke socijaliste.

Je li željeti da se socijalizam i komunizam maknu iz naših škola amatersko bavljenje politikom? Katolici su uvijek ispravno naučavali da se Crkva protivi tim naucima zbog militantnog ateizma kojeg ispovijedaju.
Komunizam drži radikalno drukčiju sliku o značenju života, sudbini naroda i o načinu na koji se društvo kreće. Zato je još više zapanjujuće pročitati u Le Mondeu 5.6.1984. da se kardinal Lustiger(pariški nadbiskup), u odgovoru na pitanja koje novine postavljaju, iako je iznio nekoliko točnih zapažanja, žalio na to da je s saborskim glasom o Katoličkim školama izgubljena povijesna prilika. Rekao je da se ova prilika sastojala u pronalaženju nekih osnovnih vrijednosti za obrazovanje djece koje su nam zajedničke sa sociajlistima/komunistima. Koje bi osnovne vrijednosti bile zajedničke marksističkoj ljevici i kršćanskom nauku? Potpuno su suprotstavljene jedne drugima.

A Katolici sa zadivljenošću promatraju kako se dijalog između Crkvene hijerarhije i komunista intenzivira. Sovjetski vođe, te također i terorist kao što je Yasser Arafat su primljeni u Vatikanu. Koncil je postavio tu modu odbijajući obnoviti osudu komunizma. Zato što nije pronađeno spomena o tim osudama u shemama koje su predane biskupima(na Drugom Vatikanskom Koncilu op.p.), njih 450(dobro bismo učinili kad bismo se sjetili) je potpisalo pismo koje je pozivalo na dopune. Pozivali su se na prijašnje osude, a osobito na izjavu Pija XI. koja opisuje komunizam kao "intrinzično zao", što znači da u toj ideologiji nema negativnih i pozitivnih elemenata, nego da se mora odbaciti u cijelosti. Sjećamo se što se dogodilo: amandman nije isporučen Ocima. Glavni Tajnik je rekao da nisu ništa znali o tome. Onda je Komisija priznala da ga je primila, ali da je to bilo prekasno. To nije točno. To je prouzrokovalo sablazan koja je završila, prema Papinim odredbama, dodatkom konstituciji Gaudium et Spes koja sadržava dodatnu opasku o komunizmu.

Kolike su izjave izašle od biskupa da se opravda, pa čak i ohrabri suradnja sa komunizom, bez obzira na to što komunizam ispovijeda! "To nije na meni, nego na Kršćanima koji su odgovorni odrasli ljudi", rekao je biskup Matagrin: "da vide pod kojim uvjetima mogu surađivati sa komunistima.". Za biskupa Delromea, Kršćani se moraju: "boriti za više pravde u svijetu, rame uz rame s onima koji teže pravdi i slobodi, uključujući i komuniste.". Isti ton dobivamo od biskupa Pouparda koji potiče: "rad sa svim ljudima dobre volje za pravdu u svim područjima gdje se novi svijet neumorno izgrađuje.". Prema jednom biskupijskom časopisu, pogrebni nagovor za svećenika radnika je išao ovako: "Odlučio se za svijet radnika u vrijeme izbora za lokalno vijeće. Nije mogao biti svačiji svećenik. Izabrao je one koji su se odlučili za socijalističko društvo. Bilo mu je to teško. Stekao je neprijatelje, ali također i mnogo novih prijatelja. Mali Pavao, bio je čovjek u svom mjestu.". Nedavno je jedan biskup nagovorio svećenike da ne govore o "Pomoći Crkvi u potrebi", govoreći: "Moj dojam je da se ovaj pokret nalazi u jako anti-komunističkom svijetlu.".

Sa velikim čuđenjem možemo primijetiti da izlika za tu vrstu suradnje leži u intrinzično krivoj ideji da je cilj komunističke partije uspostaviti pravdu i slobodu. Moramo se prisjetiti riječi Pija IX po tom pitanju: "Ako si vjernici dopuste da budu zavedeni od onih koji raspiruju sadašnje spletke, ako pristanu surađivati s njima za zle sustave socijalizma i komunizma, neka shvate i razmisle, da si zgrću blaga osvete za dan gnjeva; a u međuvremenu iz te zavjere neće doći nikakve vremenite dobrobiti za puk nego samo povećanje bijede i nesreće.".

Kako bismo vidjeli preciznost ovog upozorenja - danog prije gotovo 140 godina(iz autorove perspektive op.p.) - trebamo samo pogledati što se događa sa svim tim zemljama koje su potpale pod jaram komunizma. Događaji su pokazali da je Papa Syllabusa bio u pravu, pa ipak unatoč tomu, iluzija je i sjajna i snažna kao i prije. Čak ni u Poljskoj, duboko katoličkoj zemlji, pastiri više ne tretiraju Katoličku Vjeru i spasenje duša kao prioritet, za što sve žrtve moraju biti prihvaćene, pa čak i žrtva života. Ono što je njima najvažnije jeste izbjegavanje raskida s Moskvom, a to omogućuje Moskvi da Poljski narod prisli na još veće ropstvo bez ikakvog ozbiljnog otpora.

Otac Floridi, jasno pokazuje rezultate kompromisnih nastojanja Vatikanske istočne politike(Ostpolitik op.p.): "Poznata je činjenica da su čehoslovački biskupi, zaređeni od kardinala Casarolija, suradnici režima, kao i biskupi koji ovise o Moskovskom patrijarhatu. Zato što je bio sretan što je mogao postaviti po jednog biskupa u svaku mađarsku biskupiju, Papa Pavao VI je odao počast Janosu Kadaru, prvom sekretaru mađarske komunističke partije i "primarnom promotoru i autoritetu u normalizaciji odnosa između Svete Stolice i Mađarske". Ali Papa nije rekao cijenu za tu normalizaciju: postavljanje "svećenika mira" na važna mjesta u Crkvi. Zapravo, Katolici su bili zapanjeni kada su čuli da je kardinal Laszlo Lekai, nasljednik kardinala Mindszentyja, obećao pojačati razgovore između Katolika i marksista. Govoreći o intrinzičnom zlu komunizma Pijo XI dodaje: "nitko tko želi sačuvati kršćansku civilizaciju ne može identificirati zajedničko tlo za suradnju s komunizmom".

Odstupanje od ovog i ostalih učenja koje sam već naveo, obvezuje nas da kažemo da su Vatikan okupirali modernisti i ljudi ovoga svijeta koji vjeruju da se više učinkovitosti za spasenje svijeta može naći u ljudskim i diplomatskim vještinama nego u onome što je ustanovljeno od božanskom Utemeljitelja Crkve.

Spomenuo sam kardinala Mindszentyja; poput njega, svi heroji i mučenici komunizma, naročito kardinali Beran, Stepinac, Wynszinski i Slipyj, su sramota za sadašnje vatikanske diplomate, i mora se izreći da su im tihi prijekor; sada spavaju u Gospodinu.

Isti kontakti su uspostavljeni sa masonima, unatoč jasnoj deklaraciji Kongregacije za Nauk Vjere u veljači 1981., kojoj je prethodila deklaracija Njemačke Biskupske Konferencije u travnju 1980. No novi Zakonik Kanonskog Prava(izdan 1983. op.p.) to ne spominje i namjerno ne nalaže nikakve sankcije. Katolici su nedavno saznali da su B'nai B'rith(Sinovi Saveza - organizacija za očuvanje židova op.p.) masoni bili primljeni u Vatikanu, te da se nedavno pariški nadbiksup sastao za razgovor sa velikim meštrom masonske lože. U međuvremenu, određeni crkveni ljudi pokušavaju pomiriti tu Sotoninu Sinagogu sa Kristovom Crkvom.

Uvjeravaju Katolike govoreći im kao i za sve ostalo: "Prijašnja osuda sekta(množina op.p.) možda stoji, ali masonsko bratstvo više nije ono što je prije bilo.". Ali pogledajte kako rade. Skandal P2 lože u italiji je još uvijek svjež u mislima ljudi. Nema nikakve sumnje da su francuski zakoni protiv katoličkog privatnog obrazovanja bili djelo masona Velikog Istoka, koji su povećali pritisak na predsjednika i njegove suradnike unutar vlade te ministarstva, kako bi "velika ujedinjena Nacionalna obrazovna služba" napokon postala stvarnošću. Makar su jednom otvoreno djelovali. Neke novine, kao Le Monde, su redovno izvještavale o njihovim manevrima; njihovi planovi i strategije bili su objavljivani u njihovim magazinima.

Moram li isticati da su masoni ono što su uvijek bili? Prijašnji veliki meštar Velikog Istoka, Jacques Mitterand, priznao je na radiju 1969. godine: "Uvijek smo imali biskupe i svećenike u svojim ložama", te je učinio slijedeću ispovijest vjere: "Ako je Luciferov grijeh postaviti čovjeka na oltar umjesto Boga, onda su svi humanisti od renesanse počinili taj grijeh.". To je bila jedan od prigovora protiv masona koji su prvi puta bili eksomunicirani 1738. godine od strane Pape Klementa XII. 1982. godine, veliki je meštar Georges Marcou rekao: "Problem čovjeka je taj koji je najviši.". Kada je bio ponovno izabran na čelu njegovih briga bilo je subvencioniranje pobačaja od strane Nacionalne Zdravstvene Službe te je rekao: "O ovome koraku, ovisi ekonomska jednakost žena.".

Masoni su se uvukli u Crkvu. 1976. godine je otkriveno da je čovjek koji je bio u centru liturgijske reforme, msgr. Bugnini, bio mason. Možemo biti sigurni da nije bio jedini. Veo koji je sakrivao najveću tajnu od klera i vjernika poče se derati. Kako vrijeme teče te stvari jasnije vidimo, no ne samo mi nego i svjetovni neprijatelji Crkve: "Nešto se promijenilo u Crkvi,", napisao je Jacques Mitterand. "te se odgovori koje Papa daje na najhitnija pitanja kao celibat i kontracepcija žustro debatiraju unutar Crkve; biskupi, svećenici i vjernici preispituju riječ Prvosvećenika. Za masona, čovjek koji preispituje dogmu(na loš način, na način namjerne sumnje op.p.) već je mason bez kecelje.".

Drugi brat, gospodin Marsaudon koji pripada Škotskom Obredu, rekao je slijedeće o ekumenizmu kojega je njegovao Koncil: "Katolici, a naročito oni konzervativni, ne smiju zaboraviti da svi putovi vode k Bogu. Morat će prihvatiti ovu hrabru ideju slobodnog mišljenja, koju stvarno možemo nazvati revolucijom koja se tekući iz naših masonskih loža divno razlila preko kupole sv. Petra.".

Volio bih vam još jednom citirati tekst koji baca svijetlo na ovo pitanje i pokazuje koja se strana nada nadjačati u kontaktima zagovaranima od strane oca Sixa i oca Riqueta. Ovo je izvadak iz masonskog časopisa Humanizam, iz broja za studeni i prosinac 1968. godine:

"Među stupovima koji će se najlakše urušiti, spominjemo naučiteljsku moć obdarenu nepogrešivošću, za koju je Prvi Vatikanski Koncil prije stotinu godina vjerovao da je ojačala te koja je izdržala kombinirane napade nakon objavljivanja enciklike Humanae Vitae. Prava Prisutnost u Euharistiji, koju je Crkva uspjela nametnuti srednjovjekovnim masama će nestati kako međusobno zajedništvo i koncelebracije između katoličkih svećenika i protestantskih pastora napreduju: sveti karakter svećenika koji proizlazi iz institucije sakramenta sv. Reda, će biti zamijenjen izbornom i privremenom ulogom; razlika između hijerarhije i nižeg klera će pasti pod dinamičnom radu podnožja prema vrhu, kao u svakoj demokraciji; te će ontološka i metafizička narav sakramenata polako nestajati, a sigurno će bit i kraj ispovijedi, jer će grijeh u našem vremenu postati jedan od najanakronističkijih pojmova kojeg smo naslijedili iz stroge filozofije Srednjeg Vijeka, koja je sama bila nasljednik biblijskog pesimizma.".

Možete primijetiti kako se masoni zanimaju za budućnost Crkve, kako bi ju proždrli. Katolici ovoga moraju biti svjesni, unatoč sirenama(misli se na bića iz grčke mitologije op.p.) koje bi ih željele uspavati. Sve te rušilačke sile su blisko povezane. Masonerija opisuje sebe kao filozofiju liberalizma, koja je u svom najekstremnijem obliku socijalizam. Sve to potpada pod Gospodinove riječi "vrata paklena".

2 komentara:

  1. 1. Mogu li pitati otkud vam ova informacija, tj. iz kojeg izvora?:
    "Novi Zakonik je sastavljen u tolikoj žurbi i zbunjenosti da mu je, iako je izdan u siječnju 1983. godine, u studenome iste godine dodano 114 modifikacija."?
    Codex je sluzbeno objavljen u Acta Apostolicae Sedis i isti je tekst kasnije pretiskavan bez promjena.
    2. "Ovo je također uznemirujuće za kršćane koji su navikli misliti da je Crkveni zakon nešto stalno." Do 1917. nije postojao Zakonik. Postojale su Kolekcije različitih odluka koje su imale, prije svega, savjetodavni karakter. Dakako, bile su odluke i Dekreti Rima koji su bili obvezatni, ali tek nakon proglasenja u pojedinim biskupijama. Tako da, npr. kanonski oblik katolicke zenidbe je tek Dekretom Ne temere za vrijeme Pija X. napokon stupio na snagu, premda sama odluka potjece iz razdoblja Tridentske obnove. Do prvog Zakonika kanonskog prava zakoni su se mijenjali puno cesce nego se to dogodilo u 20. stoljecu.

    OdgovoriIzbriši
  2. Volio bih da se čita. Kao što ste mogli vidjeti zamolio sam da se za komentiranje odabere nadimak. Također ako ste pažljivo pročitali naslov bloga, mogli ste shvatiti da se ovdje radi o prijevodu knjige nadbiskupa Marcela Lefebvrea. Dakle to je njegovo mišljenje i njegova informacija, a pošto je bio visoko pozicioniran u Crkvi vrlo je moguće da govori istinu. Možda je mislio na izdavanje kao završeno sastavljanje ili nešto drugo. Morate shvatiti da je ovo zapravo prijevod prijevoda. Original je na francuskom jeziku. Možda se pak misli na određeni privatni oblik izdavanja u kuriji ili nešto slično. Naime Zakon je objavljen u siječnju(Sacrae disciplinae leges), ali na snagu je stupio tek u studenom. Između se moglo štošta promijeniti. Također, i kasnije je bilo promijena( http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/apost_letters/documents/hf_ben-xvi_apl_20091026_codex-iuris-canonici_en.html ).

    Što se tiče broja 2. Iako nije postojao zakonik, zakoni su se znali te su bili uređivani dekretima Koncila. Zove se kanonsko pravo, jer je sastavljeno od kanona, a kanoni su se upotrebljavali na Koncilima. Koncili naime nisu rješavali samo doktrinarna nego i disciplinska pitanja. Tako, tvrdnja da je pravo prije 1917./18. godine bilo većinom savjetodavne naravi baš i ne stoji. Nadalje, "Ne temere" nije prvi dokument koji se bavi svjedocima kod ženidbe. Time se oko 4 stoljeća prije pozabavio Tridentski Koncil dekretom "Tametsi". Pravo se mijenjalo uistinu, ali ne tako često kako vi kažete. Kao što vidite, jedan dokument koji se tiče jedne stvari na snazi je stajao 400 godina. Također, liturgijske rubrike imaju snagu Crkvenog Zakona, te iako je bilo reformi u cijelom 20.st., neke su stvari ipak bile dugostojeće. Zakon iz 1917. godine je zapravo pregledna i kompaktna kompilacija već ustaljenog Crkvenog Zakona. Monsinjor na to misli kada govori o stalnosti Crkvenog Zakona. Neke stvari izmijenjene novim Zakonom su zahvaćale vrlo velike i važne stvari, a i sam taj isti Zakon je bio podložan modifikacijama samo u 30 godina svoga postojanja.

    OdgovoriIzbriši

Za komentiranje odaberite nadimak.
Komentari bez nadimka neće biti odobreni kao ni komentari koji sadrže psovke i ostale nekulturne riječi.