srijeda, 20. veljače 2013.

13. Vjerska sloboda, kolegijalna jednakost, ekumensko bratstvo

Kako to da paklena vrata sada uzrokuju toliko nevolja? Crkva je uvijek bila uznemiravana progonima i herezama, konfliktima s vremenitim moćima, nekada nemoralnim ponašanjem klera, a ponekad i papa(mn. op.p.). Ali čini se da ovaj puta kriza ide mnogo dublje jer zahvaća samu Vjeru. Modernizam s kojim se suočavamo nije hereza kao sve ostale: on je glavni odvod svih hereza. Progoni sada ne dolaze samo izvana nego i iz unutrašnjosti Crkve(ono što je naš Papa Benedikt XVI vrlo često naglašavao op.p.). Sablazan raskalašenog života, ili pukog odustajanja, je postala endemična među klerom, dok se plaćenici koji ostavljaju ovce vukovima ohrabruju te im se odaju počasti. Nekada me optužuju da gledam na sve crno, da ništa ne odobravam, da mi je izvor zadovoljstva ljutnja na promjene koje su sasvim logične i nužne. Pa ipak isti Papa koji je bio srce i duša Drugog Vatikanskog Koncila, nekoliko puta je komentirao trulež, koju sam ja tako tužno komentirao. 7. prosinca 1969. Pavao VI. je rekao: "Crkva se nalazi u periodu straha, samo-kritičnosti, a moglo bi se reći i samo-uništenja. To je kao unutrašnji preokret, ozbiljan i složen - kao da Crkva samu sebe bičuje.".

Slijedeće je godine dodao: "U mnogim područjima Koncil nam nije dao mir nego je uzburkao nevolje i probleme koji ni na koji način ne služe jačanju Božjeg Kraljevstva u Crkvi ili u Njenim dušama.". Onda je uzdigao uzvik uzbune 29. lipnja 1972. (svetkovina sv. Petra i Pavla): "Sotonin dim je kroz neku pukotinu ušao u Božji hram; sumnja, nesigurnost, problemi, nemiri, nezadovoljstvo i sukobi su isplivali na površinu... sumnja je ušla u naše savjesti.".

Gdje je ta pukotina? Možemo precizno odrediti vrijeme. Bila je to 1789., a njeno ime, Revolucija. Masonskim i anti-Katoličkim principima Francuske Revolucije trebalo je dvjesto godina da uđu u glave s tonzurama i mitrama. Danas je to činjenica. To je stvarnost i uzrok vaših zbunjenosti, moji zbunjeni čitači Katolici. Kako bismo im povjerovali činjenice su nam trebale biti pred očima, jer smo a priori mislili da je pothvat ovakve vrste nemoguć te neuskladiv sa samom naravi Crkve, koja je po sebi u pomoći Svetog Duha.

U poznatom članku, napisanom 1877. godine, biskup Gaume dao nam je personifikaciju Revolucije: "Ja nisam ono što misliš da jesam. Mnogi govore o meni, ali me malo njih znaju. Ja nisam masonerija, niti neredi, niti mijenjanje monarhije u republiku, niti zamjena jedne dinastije drugom, nisam privremeno uznemiravanje javnog reda. Ja nisam uzvik Jakobina, niti Montagneov bijes, niti boj na barikadama, niti pljačkanje, niti palež, niti agrokulturalni zakon, niti giljotina, niti utapanja. Nisam ni Marat ni Robespierre, ni Babeuf, ni Mazzini niti Kossuth. Ti ljudi su moji sinovi, ali oni nisu ja. Ove stvari su moja djela, ali ona nisu ja. Ovi ljudi i stvari su prolazni predmeti, ali ja sam stalno stanje... Ja sam mržnja svakog reda koji nije uspostavljen od čovjeka te u kojem on sam nije i kralj i bog.".

Evo ključa "promjenama" u Crkvi; zamjena božanske ustanove sa onom uspostavljenom od čovjeka u kojoj je čovjek postavljen ispred Boga. Čovjek koji svime vlada, sve koje ima svoj početak i kraj u njemu; njemu se klanjamo.

Pavao VI. je ovaj preokret opisao u svom govoru na kraju Koncila: "Profani i sekularni humanizam se pokazao u svom užasnom stasu, te je na neki način prkosio Koncilu. Religija Boga koji je postao Čovjekom se suprotstavlja religiji čovjeka koji se želi učiniti Bogom.". Odmah dodaje da unatoč ovom užasnom izazovu nije bilo sudara, nije bilo anateme. Jao jao! Pokazujući "neograničenu naklonost prema svim ljudima" Koncil nije uspio u svojoj dužnosti da jasno pokaže da je među dvama stavovima kompromis nemoguć. Činilo se da je čak i završni govor dao pokret onome što danas vidimo u svakodnevnoj praksi. "Možete mu(Koncilu) biti zahvalni makar za ovo, vi modeni humanisti koji poričete transcedenciju vrhovnih stvari: mi također, mi više nego ostali imamo kult čovjeka.".

Kasnije iz istih usta čujemo izjave koje razvijaju ovu temu: "Ljudi su u biti dobri i teže razumu, prema redu te općem dobru"(Poruka za dan mira, 4. studeni 1970.). "Kršćanstvo i demokracija imaju zajednički osnovni princip; poštovanje dostojanstva i vrijednosti ljudske osobe... napredak čitavoga čovjeka."(Manila, 20. studeni 1970.). Kako da nas ne zastraši ova usporedba kada demokracija, koja je specifično sekularni sustav, ignorira ljudsku karakteristiku otkupljenog djeteta Božjeg, jedinu kvalitetu koja mu daje dostojanstvo?  Ljudski napredak sigurno nije ista stvar kada ju gledaju Kršćanin i nevjernik.

Papinska poruka postaje sve sekulariziranija svakom prilikom. U Sydneyu, 3. prosinca 1970., začuđeno smo slušali: "Izolacija više nije dopuštena; došlo je vrijeme za veliku solidarnost unutar čovječanstva te za uspostavu svjetske ujedinjene i bratske zajednice.". Mir među svim ljudima, naravno da može, ali Katolici onda više ne priznaju Kristove riječi: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje."(Iv 14,27 op.p.). Veza koja ujedinjuje zemlju s nebom čini se da je prekinuta. "Ipak, živimo u demokraciji! To znači da su ljudi sada glavni; vlast dolazi iz brojeva, iz naroda."(Pavao VI 1. siječanj 1970.). Isus je rekao Pilatu: "Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgo."(Iv 19,11 op.p.). Vlast dolazi od Boga, a ne iz brojeva, pa čak i ako je izbor vođe učinjen izbornim putem. Pilat je bio predstavnik poganske nacije, pa ipak nije mogao učiniti bez dopuštenja Nebeskoga Oca.

A sada demokracija ulazi u Crkvu. Novo Kanonsko Pravo naučava da vlast prebiva u "Božjem narodu". Ova tendencija privođenja, onoga što zovu temeljem, u participiranju u izvršavanju vlasti može se naći u svim sadašnjim strukturama - sinoda, biskupske konferencije, svećenička vijeća, pastoralna vijeća, Rimske komisije, nacionalne komisije itd., a ekvivalenti postoje u Crkvenim Redovima.

Ova demokratizacija Učiteljstva predstavlja smrtnu opasnost milijunima zbunjenih i zaraženih duša kojima duhovnici ne daju olakšanja(pomoći op.p.) jer je uništila(demokratizacija op.p.) učinkovitost kojom su osobno Učiteljstvo Pape i biskupa bili obdareni. Pitanje koje se tiče vjere ili morala se podnosi brojnim teološkim komisijama, koje nikada ne iznađu odgovor jer im se članovi razlikuju i u mišljenjima i u metodama. Samo trebamo pročitati proceduralna izvješća skupova na svim razinama kako bi smo uvidjeli da je kolegijalnost(skupina nasuprot individualcu, kao autoritet biskupske konferencije nasuprot pojedinačnom biskupu pa čak i skup svih biskupa nasuprot autoritetu Pape op.p.) Učiteljstva jednaka paralizi učiteljstva.

Naš je Gospodin poučio individualce kako pasti Njegove ovce, a ne kolektiv. Apostoli su slušali Gospodinove zapovijedi i bilo je tako do 20. st. Ovih dana slušamo kako je Crkva u stanju stalnog vijećanja, stalne kolegijalnosti. Rezultati su vidljivi. Sve je naopako, vjernici ne znaju kamo bi se okrenuli.

Nakon demokratizacije upravljanja sasvim prirodno je uslijedila demokratizacija Učiteljstva koje se dogodilo pod impulsom poznatog slogana "kolegijalnosti", koji se širio okolo preko komunisitčkog, Protestantskog i progresivnog tiska.

Kolegijalizirali su Papino i biskupsko upravljanje sa prezbiterijalnim kolegijem, a to su župnik i vijeće laika, cijelina koja je razmrvljena u nebrojene komisije, vijeća, zasjedanja itd. Novo Kanonsko Pravo je potpuno prožeto ovim konceptom. Papa je opisan kao glava Biskupskog Zbora. Ovaj nauk nalazimo već predložen u koncilskom dokumentu Lumen Gentium, prema kojem Biskupski Zbor, zajedno s Papom, izvršava vrhovnu vlast u Crkvi na uobičajen i konstantan način. Ovo nije promjena nabolje; ovaj nauk o duploj vrhovnosti je suprotan učenju i Učiteljstvu(Magisteriju op.p.) Crkve. Suprotan je definicijama Prvog Vatikanskog Koncila i enciklike Satis Cognitum Pape Lava XIII. Samo Papa ima vrhovnu vlast; on ju podjeljuje u opsegu za koji on smatra da je preporučljiv, te samo u iznimnim okolnostima. Samo Papa ima jurisdikciju nad cijelim svijetom.

Tu dakle svjedočimo, ograničavanju slobode Prvosvećenika. Da, to je prava revolucija! Činjenice pokazuju da ono što tu sada imamo nije promjena bez praktičnih posljedica. Ivan Pavao II je prvi Papa kojega je reforma uistinu utjecala. Možemo citirati nekoliko preciznih instanci gdje je promijenio odluku pod pritiskom Biskupske Konferencije. Nizozemski Katekizam je dobio imprimatur od Milanskog nadbiskupa bez modifikacija koje je zatražila komisija kardinala. Isto je bilo i sa Kanadskim Katekizmom. U vezi s time, čuo sam nekog s autoritetom u Rimu kako govori: "Što možemo kad se suočimo s Biskupskom Konferencijom?". Neovisnost koju si konferencije prisvajaju je također bila ilustrirana u Francuskoj po pitanju katekizama. Nove knjige su kontrarne u gotovo svakom smislu Apostolskom Nagovoru Catechesi Tradendae. Ad limina posjet biskupa(kojeg biskupi rade u određeno vrijeme - hodočaste na grobove sv. Petra i Pavla te dolaze k Papi odati mu počast kao Petrovu nasljedniku te mu podnijeti izvještaj o radu u biskupiji) pariškog područja 1982. se sastojao u tome da nagovore Papu da potvrdi katekizam kojeg otvoreno nije odobravao. Govor Ivana Pavla II. na kraju posjeta imao je sve znake kompromisa, zahvaljujući kojem su se biskupi mogli trijumfalno vratiti u svoju zemlju i nastaviti sa svojim opasnim praksama. Predavanja kardinala Ratzingera u Parizu i Lyonsu jasno pokazuju da Rim nije odobravao razloge za uspostavu novog nauka i smjera koje su iznijeli francuski biskupi, ali Sveta Stolica je ovakvim pritiskom svedena na postupanje prijedlozima i savjetima, umjesto davanja naredbi koje su potrebne da se stvari izvedu na pravi put, te kada je to potrebno da se i osudi, kako su Pape do tada uvijek činili, kao čuvari poklada vjere.

Biskupi, čiji bi se autoritet time činio uvećanim, su žrtve kolegijalnosti koja paralizira upravljanje njihovim biskupijama. Mnogo je žalbi na ovu temo od samih biskupa, žalbi koje su vrlo poučne! U teoriji, biskup u određenom broju slučajeva djelovati protiv želja skupa. Nekada i protiv većine, ako rezultati glasovanja nisu predani Svetoj Stolici na odobrenje; ali u praksi to se pokazalo nemogućim. Odmah nakon zasjedanja, odluke izdaje tajnik. Tako su poznate svim svećenicima i vjernicima; mediji otkrivaju sve bitno. Koji bi se biskup ustvari mogao usprotiviti tim odlukama bez da pokaže svoje neslaganje sa skupom te da se odmah nađe suočen sa brojnim revolucionarnim duhovima koji bi skupu apelirali protiv njega?

Biskup je postao zatvorenik kolegijalnosti, koja je trebala biti ograničena na savjetodavnu grupu, a ne na tijelo koje donosi odluke. Čak ni u najjednostavnijim stvarima više nije gospodar svoje kuće.

Nedugo nakon Koncila, dok sam bio u posjetu našim zajednicama, biskup jedne brazilske biskupije vrlo me je ljubazno došao dočekati na željezničkoj stanici. "Ne mogu vas smjestiti u biskupovu kuću,", rekao je, "ali sam pripremio sobu za vas u malom sjemeništu.". Sam me tamo odveo; mjesto je bilo u metežu - mladići i djevojke posvuda, po hodnicima i stubištu. "Ovi mladići, jesu li oni sjemeništarci?", upitah, "Nažalost, ne. Vjerujte mi, nisam nimalo zadovoljan što imam sve ove mlade ljude u mom sjemeništu, ali Biskupska Konferencija je odlučila od sada sastanke Katoličke Akcije moramo imati u svojim kućama. Vidite, ovi će ovdje biti tjedan dana. Što mogu? Mogu samo učiniti što i drugi.".

Vlast podijeljena božanskim pravom na osobe, bilo Papu bilo biskupe, je zaplijenjena na dobro grupe čija nadmoć nastavlja rasti. Biskupske konferencije, neki će reći, nisu nova stvar. Pijo X. im je dao odobrenje na početku ovog stoljeća. To je točno, ali taj sveti Papa je dao definiciju koja ih je opravdavala: "Uvjereni smo da ti skupovi biskupa imaju najveću važnost za održavanje i razvoj Božjeg kraljevstva u svim regijama i provincijama. Kadgod biskupi, čuvari svetih stvari, time udruže svoja svjetla, rezultat je ne samo da bolje shvaćaju potrebe naroda i odabiru najbolje lijekove, nego tako jačaju veze koje ih ujedinjuju.".

Posljedično, one su bila tijela koja nisu donosila odluke koje su obvezivale njihove članove na autoritativan način, ništa više nego što kongresi znanstvenika odlučuju o načinu provođenja eksperimenata u ovom ili onom laboratoriju.

No danas, Biskupske Konferencije rade kao parlament; stalno vijeće francuskog episkopata je izvršno tijelo. Biskup je više nešto kao prefekt ili povjerenik Republike(da se okoristimo modernom terminologijom) nego nasljednik Apostola(mn. op.p.) kojemu je naređeno od Pape da upravlja biskupijom.

U tim skupovima glasuju; toliko je mnogo glasačkih listića da su u Lourdesu morali postaviti elektronički glasački sustav. Ovo neizbježno rezultira u nastajanju stranaka. Te dvije stvari se ne događaju jedna bez druge. Stranke znače podjele. Kada je vlada podložena konzultativnom glasovanju u svom  normalnom funkcioniranju onda je neučinkovita. Posljedično, cijelo tijelo pati.

Uvođenje kolegijalnosti je dovelo do značajnog slabljenja učinkovitosti, u smislu da je Duh Sveti lakše spriječen i ražalošćen skupom nego pojedincem. Kada su osobe odgovorne, one djeluju, one govore, čak i ako neke ne kažu ništa. Na sastancima, većina je ta koja odlučuje. Pa ipak, brojevi ne čine istinu. Niti sačinjavaju učinkovitost, kao što smo mogli vidjeti nakon dvadeset godine kolegijalnosti te kako smo mogli pretpostaviti i bez eksperimenta. Kao što je pisac basni davno prije govorio: "Mnoga zasjedanja koja su održana za ništa.". Je li bilo nužno kopirati političke sustave u kojim su odluke opravdane glasovanjem(jer više nemaju vrhovne glave)? Crkva posjeduje golemu prednost jer zna što mora činiti kako bi propagirala Kraljevstvo Božje. Njeni vođe se postavljaju. Toliko se mnogo vremena troši na elaborirane zajedničke izjave, koje nikada ne zadovoljavaju, jer uzimaju svačije mišljenje u obzir! Toliko putovanja se odvija u komisijama i pod-komisija, u odabranim odborima i  pripremnim sastancima! Biskup Etchegaray je u Lourdesu rekao na zatvaranju skupa 1978.: "Više ne znamo kamo bismo se okrenuli.".

Rezultat je taj da se Crkvina moć otpora Komunizmu, herezi, nemoralu znatno smanjila. To je ono čemu su se neprijatelji Crkve nadali i zašto su se toliko trudili za vrijeme Koncila i poslije njega; da ju potjeraju na pute demokracije.

Ako pažljivo pogledamo, Revolucija je svojim sloganom prodrla u Crkvu. "Sloboda" - to je vjerska sloboda o kojoj smo ranije govorili, koja daje pravo zabludi. "Jednakost" - kolegijalnost i uništenje osobnog autoriteta, autoriteta Boga, Pape i biskupa; u jednoj riječi, većina vlada. Naposljetku, "bratstvo" je predstavljeno ekumenizmom.

Tim riječima, revolucionarna ideologija 1789. godine je postala Zakon i Proroci. Modernisti su postigli što su htjeli.

Nema komentara:

Objavi komentar

Za komentiranje odaberite nadimak.
Komentari bez nadimka neće biti odobreni kao ni komentari koji sadrže psovke i ostale nekulturne riječi.