utorak, 7. svibnja 2013.

14. "Drugi Vatikanski je francuska revolucija u Crkvi."

Paralela koju sam povukao između krize u Crkvi i francuske revolucije nije samo metaforička. Utjecaj filozofija 18. stoljeća i preokret koje su proizvele u svijetu, nastavio se do dana današnjeg. Oni koji su ubrizgali taj otrov u Crkvu to sami sebi priznaju. Kardinal Suenens je taj koji je uskliknuo: "Drugi Vatikanski je francuska revolucija u Crkvi.", te među ostalim neopreznim izjavama dodao je: "Ne može se razumjeti francuska ili ruska revolucija ako se ne zna makar nešto o starim režimima koje su porušili... Isto je i u crkvenim poslovima: reakcija se jedino može prosuditi u odnosu na stanje stvari koje joj je prethodilo.". Ono što je prethodilo, i ono što je on smatrao na redu za ukidanje, bila je predivna hijerarhijska konstrukcija kulminirajući s Papom, Kristovim namjesnikom na zemlji. Nastavio je: "Drugi Vatikanski Koncil označio je kraj jedne epohe; i ako se malo više odmaknemo vidimo da je označio kraj slijeda epoha, kraj jednog doba.".

Otac Congar, jedan od majstora reforme slično je govorio: "Crkva je na miran način imala svoju oktobarsku revoluciju.". S punom sviješću o tome što je govorio primjetio je: "Deklaracija o vjerskoj slobodi govori suprotno Syllabusu(Syllabus errorum, odn. zbirka zabluda Pape Pija IX. iz 1864. godine op.p.).". Mogao bih navesti još takvih priznanja. 1976. godine, otac Helineau, jedan od vođa u Nacionalnom Pastoralnom i Liturgijskom Centru maknuo je sve iluzije onima koji bi voljeli vidjeti u Novus Ordu nešto sasvim malo drukčije od obreda koji je do tada bio svugdje slavljen, ali ni u kom slučaju nešto temeljito različito: "Reforma o kojoj je odlučio Drugi Vatikanski Koncil bio je signal za topljenje... Cijele su se strukture urušile... Nemojte tu pogriješiti. Prevesti nešto nije reći istu stvar drugim riječima. To znači promijeniti formu. Ako se forma mijenja, mijenja se i obred. Ako je jedan element promijenjen i cjelina se mijenja..., ako se mora reći, bez ublaživanja riječi, Rimski Obred kakvog smo ga znali više ne postoji. Uništen je."[8].

Katolički liberali su nesumnjivo uspostavili revolucionarnu situaciju. Evo što se može pročitati u knjizi koju je napisao jedan od njih, msgr. Prelot[9], senator regijue Doubs u Francuskoj: "Mučili smo se stoljeće i po kako bismo učinili da naša mišljenja prevagnu unutar Crkve i nismo uspijevali. Naposlijetku, došao je Drugi Vatikanski te smo trijumfirali. Od onda je Sveta Crkva definitivno i službeno prihvatila stavove i principe liberalnog Katolicizma.".

Baš je pomoću utjecaja liberalnog Katolicizma revolucija uvedena pod krinkom pacifizma i sveopćeg bratstva. Zablude i lažni principi modernog čovjeka su se probili u Crkvu i zarazili kler zahvaljujući samim liberalnim Papama te pod zaštitom Drugog Vatikanskog.

Vrijeme je za suočavanje sa činjenicama. Kao prvo mogu reći da se 1962. nisam protivio održavanju Općeg Sabora. Čak naprotiv, dočekao sam ga s velikim nadanjima. Kao dokaz evo pismo koje sam poslao 1963. Ocima Svetoga Duha te koje je bilo izdano u jednoj od mojih prijašnjih knjiga[10]. Napisao sam: "Možemo bez oklijevanja reći da su neki liturgijski oblici bili potrebni te se treba nadati da će Koncil nastaviti u tom smjeru.". Smatrao sam da je obnova nezamjenjiva kako bi dokrajčila određenu sklerozu koja je nastala zbog razdora koji se razvio između molitve na svetim mjestima i svijeta akcije - škola, struka i javnog života. Papa me nominiro za člana Centralne Pripremne Komisije te sam uzeo marljiv i entuzijastičan udio u njoj u dvije godine njena rada. Centralna komisija imala je odogovornost provjeravanja i ispitivanja svih pripremnih šema koje su došle od specijaliziranih komisija. Bivanje u dobrom položaju omogućilo mi je znati što je bilo učinjeni, što treba ispitati te što treba iznijeti pred skup.

Taj se posao izveo vrlo savjesno i pedantno(cjepidlačno op.p.). Još uvijek imam 72 pripremne šeme; u njima je Crkveni nauk apsolutno pravovjeran. Na određen su način prilagođene našem vremenu, ali sa velikom umjerenošću i diskrecijom.

Sve je bilo spremno za najavljeni datum 11.10.1962., Oci su zauzeli svoja mjesta u centralnoj lađi bazilike sv. Petra u Rimu. Ali dogodilo se nešto što Sveta Stolica nije predvidjela. Od prvog dana, Koncil su opsijedale progresivne sile. Iskusili smo ih i osjetili; a kad kažem mi, mislim na većinu Koncilskih Otaca u tom trenutku.

Imali smo dojam da se događalo nešto abnormalno, a taj je dojam bio rapidno potvrđen; 15 dana nakon prvog zasjedanja, niti jedna od 72 šeme nije ostala. Sve su bile vraćene, odbačene, bačene u kantu za smeće. A to se zbilo ovako. Prema pravilima Koncila bilo je potrebno dvije trećine glasova da se pripremna šema odbaci. Kad je bilo glasovanje 60% je bilo protiv šema, a 40% za. Posljedično, opozicija nije zadobila dvije trećne, te bilo bi normalno da je Koncil nastavio na temelju učinjenih priprema.

To je bio trenutak kada je moćna, vrlo moćna organizacija pokazala svoju ruku, sastavljena od kardinala iz onih zemalja koje graniče s Rajnom, cjelovita sa dobro organiziranim tajništvom. Otišli su potražiti Papu Ivana XXIII. te su mu rekli: "To je nedopustivo, Sveti Oče; žele da uzimamo u obzir šeme koje nemaju većinu.", a njihova je molba bila uslišana. Ogromni obavljeni rad bio je otpisan i skup se našao praznih ruku, bez ičega spremnog. Koji bi predsjedatelj sastanka, koliko god tvrtka bila mala, pristao nastaviti bez dnevnog reda i bez dokumenata? A ipak, tako je započeo Koncil.

Bilo je i posla oko koncilskih komisija koje je trebalo odrediti. To je bio vrlo težak problem; zamislite biskupe koji dolaze iz svih zemalja svijeta te se odjednom svi zajedno susreću(nalaze op.p.) u  sv. Petru. Većinom se nisu međusobno poznavali; poznavali su trojicu ili četvoricu kolega i još nekoliko njih po glasu od 2400 koji su bili tamo. Kako su mogli znati koji je od Otaca bio najprikladniji da bude član komisije za svećeništvo npr., ili za liturgiju, ili za kanonsko pravo?

Sasvim zakonito, kardinal Ottaviani je svakom udijelio popis članova predkoncilskih komisija, ljudi koje je posljedično Sveta Stolica izabrala i koji su već radili na temema o kojima će se raspravljati. To im je moglo pomoći u izboru bez ikakve obveze te sigurno se moglo nadati da će se neki od tih iskusnih ljudi pojaviti u komisijama.

No onda se uzdiglo negodovanje. Ne moram vam dati ime princa Crkve koji se ustao i održao slijedeći govor(moguće Achille Lienart op.p.): "Netolerantan pritisak se izvršava na Koncil dajući imena. Koncilskim Ocima mora se dati sloboda. Rimska Kurija opet pokušava nametnuti svoje članove.".

Ova gruba otvorenost je bila šok, a zasjedanje je bilo odgođeno. Tog popodneva tajnik msgr. Felici je najavio: "Sveti Otac smatra da bi možda bilo bolje kad bi se biskupske konferencije sastale i sastavile liste.".

Biskupske konferencije su tada još uvijek bile u začecima: pripremile su liste koje ih se tražilo što su bolje mogle, ipak bez da su se sastale kako su trebale jer su na raspolaganju imali samo 24 sata. Ali oni koji su ispleli ovu spletku već su imali svoje popise spremne sa pojedincima posebno izabranima iz raznih zemalja. Mogli su preduhitriti konferencije te su zapravo dobili veliku većinu. Ishod je bio takav da su komisije bile natrpane sa dvije trećine članova koji su pripadali progresivnoj struje, a treću trećinu je nominirao Papa.

Nove šeme su nabrzinu iznešene u tendenciji vidljivo drukčijoj od prijašnjih. Mogao bih jednoga dana izdati obje tako da se može napraviti usporedba te da se vidi kakva je bila nauka Crkve u predvečerje Koncila.

Bilo tko tko ima iskustva sa civilnim ili kleričkim sastancima razumjet će situaciju u kojoj su se Oci našli. U ovim novim šemama se moglo modificirati nekoliko čudnih fraza ili čudnih prijedloga posredstvom amandmana, ali nije se moglo dirati u njihovu bit. Posljedice su bile ozbiljne. Tekst koji je od početka pristran nikad se ne može do kraja popraviti. Zadržava otisak onoga koji ga je sastavio i misli koje su ga nadahnule. Otada, Koncil je postao nakrivljen. Treći element koji je pridonio upravljanju Koncila u liberalnom smjeru. Umjesto deset predsjedatelja Koncila koje je nominirao Ivan XXIII., Papa Pavao VI. je za zadnja dva zasjedanja postavio četiri moderatora o kojima je najmanje što se može reći to da nisu izabrani iz najumjerenijih kardinala. Njihov utjecaj je bio odlučujuć za većinu Koncilskih Otaca.

Liberali su bili u manjini, ali u aktivnoj i organiziranoj manjini, a podržavala ih je čitava galaksija modernističkih teologa među kojima nalazimo sva imena koja su od tada davala zakone, imena kao Leclerc, Murphy, Congar, Rahner(navodni tomist koji je umjesto transupstancijacije - promjene biti stvari zastupao transfinalizaciju - promjenu svrhe stvari koja je osuđena u enciklici Mysterium fidei Pape Pavla VI. iz 1965. godine), Küng(jedan od najvećih živućih heretika koji je i dalje dobrostojeći svećenik, iako treba napomenuti da više katoličku teologiju ne smije predavati op.p.), Schillebeeckx(umjesto transupstancijacije zastupao transignifikaciju - promjenu značenja stvari koja je također osuđena u već spomenutoj enciklici op.p.), Besret, Cardonnel, Chenu, itd. Moramo se sjetiti velike proizvodnje tiskanog materijala od strane IDOC-a, Nizozemskog Informacijskog Centra, koga su financirale Njemačka i Nizozemska Biskupska Konferencija, koji je poticao Oce da se ponašaju u skladu s internacionalnim mišnjenjem. To je stvorilo svojevrsnu psihozu, osjećaj da se ne smije razočarati očekivanja svijeta koji se nada vidjeti kako će Crkva odbaciti svoje poglede. Tako su potpaljivači ovog pokreta vidjeli da je lagano zahtijevati brzu prilagodbu Crkve modernom čovjeku, odnosno, čovjeku koji se želi osloboditi od svakog uzdržavanja. Do kraja su iskoristili Crkvu za koju se smatrala da je sklerotična, zastarjela i nemoćna, bijući se u prsa za greške svojih prethodnika. Katolike se prikazivalo s više krivnje nego Protestante i Pravoslavne za raskole prošlih vremena; trebali bi tražiti oprost od svoje "odvojene braće" koja su prisutna u Rimu, gdje su bila pozvana u velikim brojevima da imaju udjela u aktivnostima.

Jer se Tradicionalna Crkva ogriješila zbog svojeg imutka i trijumfalizma, Koncilski Oci su se osjećali krivima jer nisu bili u svijetu i od svijeta; već su se počeli sramiti njihovog biskupskog znakovlja; uskoro su se počeli sramiti pojavljivati noseći reverendu.

Ova atmosfera oslobođenja će se uskoro proširiti na sva područja. Duh kolegijalnosti je trebao biti plašt Noe koji pokriva sram rukovanja osobnim autoritetom tako suprotnim umu čovjeka 20. stoljeća, možemo reći, oslobođenog čovjeka! Vjerska sloboda, ekumenizam, teološka istraživanja te mijenjanje kanonskog prava će umanjiti trijumfalizam Crkva koja se proglasila Barkom Spasenja. Kao što se priča o ljudima koji se stide svoga siromaštva, tako sada imamo postiđene biskupe na koje (bi - nije sigurno op.p.)se moglo utjecati nabijajući im grižnju savjesti. To je tehnika koja se koristi u svim revolucijama. Posljedice su vidljive na mnogim mjestima u analima Koncila(jednina op.p.). Opet pročitajte početak šeme "Crkva u modernom svijetu", o promjenama u današnjem svijetu, ubrzani tijek povijesti, novi uvjeti koji utječu na posvećeni život te prevlast znanosti i tehnologije. Tko može ne vidjeti izraz čistog liberalizma u ovim recima?

Imali bismo sjajan Koncil da je Papa Pijo XII bio glavni. Mislim da nema niti jednog problema modernog svijeta i trenutnih stvari kojeg on nije riješio sa svim svojim znanjem, teologijom i svetošću. Davao je gotovo definitivna rješenja uistinu gledajući stvari u svjetlu vjere.

Ali stvari se ne mogu tako gledati kad su odbili započeti dogmatski koncil. Drugi Vatikanski je bio pastoralni Koncil; Ivan XXIII. je tako rekao, a Pavao VI. je to ponovio. Tijekom zasjedanja smo nekoliko puta htjeli definirati neki koncept, ali bilo nam je rečeno: "Nismo ovdje da bismo definirali dogmu i filozofiju; ovdje smo zbog pastoralnih razloga.". Što je sloboda? Što je ljudsko dostojanstvo? Što je kolegijalnost? Primorani smo analizirati izjave do u nedogled kako bi smo znali što znače, a možemo domisliti samo približne spoznaje jer su pojmovi nejasni. No ovo nije bilo zbog nehaja ili slučajnosti. Otac Schillebeeckx je priznao: "Koristili smo nejasne pojmove tijekom Koncila i znamo kako ćemo ih interpretirati kasnije.". Ti su ljudi znali što rade. Svi drugi Koncili koji su bili održavani tijekom stoljeća bili su dogmatski. Svi su se borili protiv zabluda. Sad samo Bog zna s kakvim nam se zabludama boriti u našim vremenima! Dogmatski koncil bi ispunio tu veliku potrebu. Sjećam se da nam je kardinal Wyszinsky rekao: "Morate pripremiti šemu o komunizmu; ako postoji velika zabluda koja ugrožava svijet danas, onda je to komunizam. Da je Pio XII. vjerovao da je enciklika o komunizmu potrebna(nejasna konstrukcija rečenice; vjerojatno je nešto izgubljeno iz originala op.p.), također bi bilo vrlo korisno za nas, koji se sastajemo u punom skupu, da posvetimo šemu tom pitanju.".

Komunizam, najčudovišnija ideja koja je ikada izašla iz sotoninog uma, ima službeni pristup Vatikanu. Njegova svjetska revolucija je posebno potpomognuta službenim ne otporom Crkve i također čestom potporom koju tamo nalazi(misli se u Crkvi op.p.), unatoč očajnim upozorenjima kardinala koji su propatili u nekoliko istočnih zemalja. Odbijanje ovoga Koncila da komunizam svečano objavi je dovoljno da ga pokrije sramom pred cijelom poviješću, kad se samo sjetimo desetaka milijuna mučenika, Kršćana i nevjernika znanstveno depersonaliziranih u psihijatrijskim bolnicama i korištenih kao pokusni kunići u pokusima. Pa ipak, Koncil je šutio. Prikupili smo potpise 450 biskupa koji su pozivali na deklaraciju protiv Komunizma. Ostali su zaboravljeni u ladici. Kad je govornik za Gaudium et Spes odgovorio na naša propitivanja rekao nam je: "Bile su dvije peticije za osudu komunizma.". "Dvije?!", uzviknusmo, "ima ih više od 400!". "Zbilja ne znam ništa o njima.". Na zahtjeve su se pronašle, ali bilo je prekasno.

To su događaji u koje ja sam bio upleten. Ja sam onaj koji je nosio potpise msgr. Feliciju, tajniku Koncila u pratnji msgr. de Proenca Sigauda, nadbiskupa Diamantine: i obvezan sam reći da su se događale stvari koje su uistinu nedopustive. Ne kažem to da bih osudio Koncil; i svjestan sam da je tu uzrok zbunjenosti za mnoge Katolike. Naposljetku, oni misle da je Duh Sveti nadahnuo Koncil.

Ne nužno. Nedogmatski, pastoralni koncil nije recept za nezabludivost. Kad smo na kraju zasjedanja pitali kardinala Felicija: "Ne možete li nam dati ono što teolozi zovu 'teološka bilješka Koncila'?". Odgovorio je: "Moramo praviti distinkciju prema šemama i poglavljima one koje su već bile tema prijašnjih dogmatskih definicija; a što se tiče deklaracija koje imaju nov(neobičan, novotarski op.p.) karakter, prema njima moramo praviti zadrške.".

Dakle, Drugi Vatikanski nije Koncil kao i drugi i to je razlog zašto imamo pravo osuđivati ga sa razboritošću i rezervom. Prihvaćam ovaj Koncil i u reformama dok je sve u potpunom slaganju sa Tradicijom. Bratstvo koje sam osnovao je opsežan dokaz. Naša se sjemeništa posebno pridržavaju želja koje je izrazio Koncil i sa temeljnim postavkama(ratio fundamentalis u originalu; otvoreno boljim prijevodima op.p.) Svete Kongregacije za Katoličku Edukaciju.

Ali nemoguće je misliti da su krive samo naknadne primjene Koncila. Pobuna klera, prkos papinskom autoritetu, svi ekscesi u liturgiji i nova teologija i napuštanje crkvi, nema li to sve ništa sa Koncilom kao što su neki nedavno izjavili? Budimo iskreni: to su njegovi plodovi!

Govoreći ovo shvaćam da samo umnožavam brigu i zbunjenost svojih čitatelja. Ali ipak, u svem tom metežu, svijetlo je zasjalo koje je sposobno uništiti nastojanja svijeta da dokonča Kristovu Crkvu. 30.7.1968. Sveti Otac objavio je svoju Ispovijest Vjere. To je čin koji je sa dogmatske točke gledanja važniji od cijeloga Koncila.

Ovaj Credo, kojega je sastavio Petrov nasljednik kako bi potvrdio Petrovu vjeru, je bio događaj sasvim iznimne svečanosti. Kad je Papa ustao da ga izgovori, kardinali su također ustali te je i svjetina htjela učiniti isto, ali im je naredio da sjednu. Želio je biti sam, Namjesnik Kristov, proglasiti svoj Credo i učinio je to sa najsvečanijim riječima u ime Presvetoga Trojstva, pred svetim anđelima i pred cijelom Crkvom. Posljedično, učinio je čin koji obećaje(pečati op.p.) vjeru Crkve.

Zbog toga imamo utjehu i povjerenje da nas Duh Sveti nije napustio. Možemo reći da je Čin Vjere koji je proistekao iz Prvog Vatikanskog Koncila pronašao svoje odmorište u ispovijesti vjere Pavla VI.

[8] Demain la liturgie, ed. du Cerf.
[9] Le Catholicisme Liberal, 1969
[10] A Bishop Speaks, The Angelus Press

4 komentara:

  1. Baš si mi ti neki autoritet za tumačenje Koncila.
    Za tebe to ni nije Koncil nego neki sotonski skup. Pa ajde ti pokreni svoj Koncil pa da vidimo.
    Jol

    OdgovoriIzbriši
  2. Da si pažljivo pročitao naslov bloga vidio bi da se ovdje radi o prijevodu knjige, a ne o mojim vlastitim riječima. Radi se o riječima čovjeka(nadbiskupa) koji je uistinu sudjelovao na Koncilu, ali ne samo na Koncilu nego i u pripremama za Koncil te je svjedok svim makinacijama i manipulacijama koje su se događale.

    Naime, iako su nam fakulteti zatrovani modernizmom, i na njima se uči da je 2VK pastoralni, a ne dogmatski Koncil(znam jer sam i ja tako učio) te da nije ništa dogmatski proglasio. Ako pročitaš Notu Praeviu na dokument Lumen Gentium(Denzinger 4351) vidjet ćeš da tamo piše slijedeće:
    "...Vodeći računa o saborskom postupku i pastoralnom cilju sadašnjeg sabora, ovaj sveti Sabor o stvarima vjere i ćudoređa definira da Crkva treba držati samo ono što je kao takvo izričito sama izjavila.
    Ostalo pak, što sveti Sabor iznosi kao nauk vrhovnog crkvenog Učiteljstva, svi i pojedini Kristovi vjernici moraju prihvatiti i držati, prema nakani svetog Sabora, koja je jasna bilo iz same stvari, bilo iz načina govora, prema teološkim praviima tumačenja.".

    Dakle - nepogrešivo i obvezujuće o savjest samo po sebi je samo ono za što se to tako eksplicitno, izričito reklo. Sve ostalo, što Crkva ponavlja(u dokumentima) što je izrečeno i definirano prije veže po snazi prijašnje definicije, a ne po snazi samih tih riječi. Ako pak postoji kakav novitet, odnosno razilaženje sa prijašnjim *definiranim* naukom ta stvar ne obvezuje savjest, te je tu Koncil čak mogao i pogriješiti, jer je nepogriješiv samo tamo gdje ponavlja prijašnji definirani nauk ili gdje ga on sam kao vežućeg o savjesti vjernika svečano i izričito definira.

    Isti princip vrijedi i za Papu. Ako Papa upotrijebi svoj autoritet sveopćeg učitelja svih kršćana i odluči da je neka istina obvezujuća o savjesti svih vjernika i to tako svečano i izričito definira i izjavi(kao Pio XII. kada je definirao dogmu o Uznesenju Marijinom) onda je to nepogrešivo(Možete pročitati da dekret 1VK, Pastor Aeternus kaže o tome tako - Denz 3073-3075). Ako Papa, recimo, u nekoj propovijedi samo ponavlja prijašnje definirani nauk, onda to nije nepogrešivo po snazi tih riječi, odnosno Papinskog autoriteta nego po snazi te prijašnje definicije. Ako Papa pak govori neke općenite stvari, ili pak nešto što nema velike veze sa nekom istinom o vjeri i moralu onda tu ne uživa obećanu mu nezabludivost. Sve fino piše u Pastor Aeternusu. Ako ti treba Denzinger imaš ga u Pdf-u ovdje --> http://zrno.wordpress.com/teoloske-teme/crkveni-dokumenti/denzinger-pdf/

    Pročitaj ovo poglavlje još jednom, a pročitaj i ostala poglavlja.

    OdgovoriIzbriši

Za komentiranje odaberite nadimak.
Komentari bez nadimka neće biti odobreni kao ni komentari koji sadrže psovke i ostale nekulturne riječi.