četvrtak, 5. rujna 2013.

15. Brak između Crkve i revolucije

Rečeno je da revolucija izražava "mržnju prema svakom redu koji nije uspostavljen od čovjeka te u kojem on sam nije i kralj i bog". U njenom izvorištu nalazimo oholost koji je uzrok Adamovog grijeha. Revolucija unutar Crkve može se objasniti ohološću ljudi naših vremena koji vjeruju da su u novom dobu gdje je čovjek napokon "shvatio svoje dostojanstvo", te je stekao uvećanu samosvijest "do te razine da se može govoriti o socijalnoj i kulturalnoj metamorfozi čije/čiji (nije jasno misli li se na posljedice čovjekovog zalaganja ili posljedice soc-kult. metamorfoze op.p.) su trudovi imali utjecaj na religiozni život. Ritam povijesti je toliko brz da je veliki pritisak pratiti ju. Ukratko, ljudska rasa prelazi iz većma statičnog shvaćanja reda stvari u dinamično i evolutivno shvaćanje. Posljedica je neviđena serija novih problema koji traže nove analize i sinteze." Ove fraze, s drugima iste vrste, nalaze se u uvodu Gaudium et Spes-a, pastoralnoj konstituciji o Crkvi u svijetu svijetu, su loš znak povratku na duh Evanđelja. Uz tolike promjene i transformacije teško je shvatiti kako to(nije jasno što. možda duh Evanđelja op.p.) može preživjeti.

I što se misli izjavom: "Postepeno se širi tip industrijskog društva, koji neke narode vodi u ekonomsko blagostanje i posve preobražava stoljećima ustaljena poimanja i oblike društvenoga života.".(Gaudium et Spes, 6) osim da autor predviđa kao sigurno ono što želi vidjeti: koncept društva koje nema ništa zajedničko sa kršćanskim konceptom izraženim u socijalnom nauku Crkve? Pretpostavke takve naravi mogu odvesti samo u novo Evanđelje i novu religiju. I evo je! "Treba dakle da vjernici žive u najtješnjem dodiru s drugim ljudima svoga vremena i da nastoje potpuno proniknuti njihov način mišljenja i osjećanja, čiji je odraz kultura. Poznavanje novih znanosti i teorija kao i najnovijih otkrića treba da povežu s kršćanskim običajima i izlaganjem kršćanske nauke, da bi religiozni život i moralna neporočnost u njima napredovali u korak sa znanstvenom spoznajom i neprestanim tehničkim napretkom; tako će sve moći prosuđivati i tumačiti s pravim kršćanskim osjećajem."[11]. Neobičan savjet, kad se uzme u obzir da nam Evanđelje zapovijeda da izbjegavamo izopačene nauke.  I neka vam ne kažu da se te teorije mogu shvatiti na dva načina: trenutni katekizmi ih shvaćaju na način na koji je Schillebeeckx htio. Savjetuju djecu da slušaju što ateisti imaju za reći jer se od njih može mnogo naučiti; i osim toga, ako ne vjeruju u Boga, imaju svoje razloge i ti su razlozi vrijedni za znati! A i prvoj frazi u prvom poglavlju: "Po gotovo istom uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu." može se dati kršćansko značenje onime što slijedi. Usprskos tomu, ona ima značenje po sebi za koje vidimo da je to točno ono što se provodi svuda u postkoncilijarnoj Crkvi, u obliku spasenja koje je ograničeno na ekonomsko i socijalno dobrostanje.

Što se mene tiče, mislim da će oni koji prihvaćaju ovu tvrdnju kao zajednički temelj za dijalog sa nevjernicima, te koji sparuju nove teorije s kršćanskim naukom, jednostavno izgubiti svoju vjeru. Ponos ljudi današnjeg vremena je izokrenuo zlatno pravilo Crkve. Nitko više ne sluša Kristove vječne i plodne riječi nego riječi svijeta. Ovaj "aggiornamento" osuđuje sam sebe. Korijeni današnjeg nereda mogu se naći u tom modernom, odnosno modernističkom duhu koji odbija priznati vjerovanje, Božje i Crkvene zapovijedi, sakramente, kršćanski moral kao jedine izvore obnove sve do kraja svijeta. "Tehnika se tako razvila da preobražava lice zemlje te već nastoji zagospodariti i svemirskim prostorima"(Gaudium et Spes 5) i zaslijepila je crkvene ljude, koji se ne smiju zamijeniti sa samom Crkvom, te koji čini se misle da Gospodin nije mogao predvidjeti današnju tehnološku evoluciju te da posljedično Njegova poruka više nije prikladna.

San liberala proteklih stoljeće i pol je bio da ujedine Crkvu i revoluciju. Također, stoljeće i pol, Pape su osuđivali liberalni Katolicizam. Među njihovim najvažnijim dokumentima možemo spomenuti bulu Pija VI Auctorem fidei protiv sabora u Pistoi, encikliku Quanta cura i Syllabus Pija IX,  encikliku Lava XIII Immortale Dei protiv nove desnice, akte sv. Pija X, protiv Sillon-a i modernizma, naročito dekret Lamentabili, encikliku Divini Redemptoris Pija XI protiv komunizma te encikliku Humani generis Pape Pija XII.


U ime Revolucije svećenici su slani na gubilište, a redovnice su progonjene i ubijane. Sjetite se Nanteških pontona koje su potopili nakon što su ih napunili vjernim svećenicima. A ipak, ono što je Revolucija učinila, nije ništa naspram onog a što je učinio Drugi Vatikanski, jer bilo bi bolje za tih 20 i 30 tisuća svećenika koji su napustili svećeništvo i zavjete koje su dali Bogu, da su bili mučeni i poslani na gubilište. Tako bi barem spasili svoje duše, čiji gubitak sada riskiraju.

Govori se da je među tim oženjenim svećenicima mnogo onih koji su se već razveli, a mnogi su podnijeli prijave Rimu za proglašenje braka ništavnim. Može li se to nazvati dobrim plodom Koncila? I 20 tisuća redovnica u SAD-u i u mnogim drugim državama prekršiće su svoje vječne zavjete koji su ih ujedinjavali sa Isusom Kristom samo da bi pobjegle i poudavale se. Da su došli na gubilište makar bi posvjedočili za svoju vjeru. Krv mučenika je sjeme Kršćana, ali svećenici ili obični vjernici koji se predaju duhu svijeta neće donijeti žetvu. Najveća đavlova pobjeda jeste ta, da izvodi uništenje Crkve i to bez mučenika.

Preljubnička veza Crkve i Revolucije se cementira "dijalogom". Gospodin je rekao: "Idite, učite sve narode i obratite ih.". Nije rekao: "Dijalogizirajte s njima, ali nemojte ih pokušati obratiti.". Istina i zabluda su nespojivi; dijalogizirati sa zabludom znači staviti Boga i đavla na istu razinu. To je ono što su Pape uvijek ponavljali i što je Kršćanima lako za shvatiti jer je to također stvar zdravog razuma. Kako bi se nametnuli drukčiji stavovi i reakcije bilo je nužno malo indoktrinacije, kako bi se načinili modernisti od klera koji je potreban da proširi novi nauk. To se zove "recikliranje", proces uvjetovanja koji je namijenjen da promijeni snagu koju je čovjeku dao sam Bog, kako bi usmjeravao svoje prosuđivanje(misli se na zdrav razum op.p.).

Sam sam u svojoj kongregaciji, čiji sam poglavar bio jedno vrijeme, vidio nešto takvo na djelu. Prvo se mora "prihvatiti promjena". Koncil je uveo promjene pa se dakle i mi moramo promijeniti. Moramo se dubinski promijeniti jer se radi o prilagođavanju snage razuma na način da se ona poklapa sa proizvoljnim idejama. Slijedeće možemo pročitati u brošuri nadibskupskog ureda u Parizu, Vjera Riječ po Riječ: "Druga operacija je delikatnija i sastoji se od uočavanja različitih načina na koje Kršćani reagiraju na te različite promjene, i na samu činjenicu promjene. To uočavanje je važno jer se stvarno protivljenje događa više zbog spontanog i podsvjesnog ponašanja pred promjenom, nego zbog točnih problema upletenih u promjenu.".

"Mogu se vidjeti dva tipična stava, iako se dopušta postojanje onih koji su između. Prvi znači prihvaćanje određenog broja noviteta jedan po jedan, onako kako ih se nameće. To je slučaj s mnogim Kršćanima, mnogim Katolicima: prepuštaju se malo po malo.


Oni koji se postavljaju na drugi način, prihvaćaju potpunu obnovu izražaja Kršćanske vjere na pragu nove kulturalne ere, brinući se uvijek da se drže blizu vjere Apostola."

Ova zadnja fraza je tipična modernistička zaštita. Uvijek prosvjeduju da su njihova stajališta pravovjerna, te žele sa sitnim frazama uvjeriti one koji bi se uznemirili na prospekte kao što su "potpuna obnova izražaja Kršćanske vjere na pragu nove kulturalne ere". Ali i kad se prihvati to uvjeravanje, već se otišlo predaleko; i bit će jako dobro ako se štuje vjera Apostola kada ju je netko već porušio.

Treća opercija postaje nužna kada se pristupi sa onim drugim stavom: "Onaj koji ispituje ne može a da ne osjeti da opasno riskira svoju vjeru. Neće li ona jednostavno nestati, zajedno s problemima koji su ju i doveli do toga? On dakle zahtjeva fundamentalno osiguranje koje će mu pomoći da ide onkraj tih sterlnih razmišljanja.".

Dakle, svi stupnjevi otpora su predviđeni. Koje je to "fundamentalno osiguranje" koje će biti dano početniku u krajnjoj nuždi? Duh Sveti! "Duh Sveti je taj koji pomaže vjernicima na prekretnicama povijesti.".

Cilj je postignut: nema više nikakvog Učiteljstva, nikakve dogme, nikakve hijerarhije, pa čak ni Svetog Pisma, u smislu nadahnutog i povijesno sigurnog teksta. Kršćani su(prema tom modernističkom cilju op.p.) direktno nadahnjivani Duhom Svetim.

Crkva se onda urušava. Reciklirani Kršćanin onda postaje podložan svakom utjecaju i osjetljiv na svaki slogan; može ga se svuda voditi dok shvaća, ako mu treba pomoć, deklaraciju. "Drugi Vatikanski zasigurno pokazuje mnoge znakove promjene u vremenima propitivanja.".

"Nema sumnje da je prvi i neposredni uzrok[modernizma] zastranjenje uma.", napisao je sv. Pio X u svojoj enciklici Pascendi. Recikliranje stvara slično mentalno zastranjenje(izopačenje, perverzija op.p.) u onima koji nisu prije patili od toga. Ovaj sveti Papa je također citirao promatranje svoga predšasnika Grgura XVI: "Žalosno je vidjeti koliko daleko devijacije ljudskog razuma mogu ići čim se pristane uz duh noviteta; kada se bez obzira na upozorenja Apostola, tvrdi da se zna više nego što se treba znati, te kada se samouvjereno traži istina izvan Crkve umjesto u njoj, gdje se može naći bez i najmanje sjene zablude."[12].

[11] Gaudium et Spes, 62
[12] Singulari nos, 1834. godine

Nema komentara:

Objavi komentar

Za komentiranje odaberite nadimak.
Komentari bez nadimka neće biti odobreni kao ni komentari koji sadrže psovke i ostale nekulturne riječi.