utorak, 19. studenoga 2013.

16. Neomodernizam ili potkopavanje Vjere

U potpunoj reviziji Crkvenog rječnika preživjelo je malo riječi, a Vjera je jedna od njih. Nevolja je u tome što se koristi za toliko puno različitih značenja. Ali ipak, definicija vjere postoji i to se ne može promijeniti. To je ono čemu se Katolik mora okrenuti kad više ne razumije ništa od izopačenog i uobraženog jezika koji mu je usmjeren.

Vjera je "pristajanje uma uz istinu objavljenu Riječi Božjom"(može se misliti na Pismo i Predaju, ili na samu Riječ Božju, Isusa Krista op.p.). Vjerujemo u istinu koja je došla od izvana, a ne koju naš um proizvodi na neki način. Vjerujemo u nju zbog autoritea Boga koji nam ju objavljuje i nema potrebe da ju tražimo negdje drugdje.

Nitko nema pravo da nam uzme vjeru i zamjeni ju nečim drugim. Ono što sada vidimo jest preporod modernističke definicije vjere koju je prije 80 godina osudio Pio X. Prema tome, vjera je unutarnji osjećaj: nema potrebe tražiti dalje od čovjeka kako bi se našlo objašnjenje religije: "Ostaje dakle da se traži u samome čovjeku; a budući da religija nije ništa drugo već način življenja, njezino se tumačenje mora tražiti upravo u čovjekovu životu". Nešto sasvim subjektivno, pristajanje duše uz Boga koji je nedostupan našim umovima. Svatko za sebe u svojoj savjesti.

Modernizam nije nedavna inovacija, niti je to bio 1907., u godini slavne enciklike. Modernizam je vječiti duh Revolucije i želi nas ušutkati unutar naše ljudskosti te učiniti od Boga zločinca(prognanika op.p.) Njegova lažna definicija vjere je usmjerena k uništenju autoriteta Boga i Crkve.

Vjera nam dolazi od izvana, a mi imamo dužnost da joj se podložimo. "Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.", sam Gospodin to tvrdi.

Kad sam otišao vidjeti Papu 1976. godine, na moje veliko iznenađenje, prekorio me je što sam tjerao svoje sjemeništarce da prisežu protiv njega. Teško mi je bilo shvatiti odakle je došla ta ideja. Očigledno mu je došapnuta s nakanom da mi se našteti. Tada mi je sinulo da je netko zlonamjerno na taj način tumačio anti-modernističku zakletvu koju je donedavno prije ređenja trebao prisegnuti svaki svećenik, i svaki Crkveni dostojanstvenik kad bi primao svoju službu. Njegova Svetost Pavao VI. ju je prisegnuo više puta. A ovo je što pronalazimo u toj zakletvi: "Peto, najčvršće držim i iskreno ispovijedam, da vjera nije reiligijski osjećaj koji je proizašla iz krila podsvijesti, pod pritiskom srca i sklonosti moralno oblikovane volje, nego daje ona pravi pristanak razuma istini prihvaćenoj izvana po slušanju, kojom naime vjerujemo daje istinito ono stoje kazao, posvjedočio i objavio osobni Bog Stvoritelj i naš Gospodin, zbog autoriteta najistinoljubivijeg Boga."

Anti-modernistička zakletva više nije potrebna prije postajanja svećenikom i biksupom. Kad bi bila potrebna, bilo bi čak i manje ređenja nego što ih sada ima. Zbog toga, koncept vjere je falsificiran te su si mnogi ljudi bez ikakve zle namjere dopustili da budu zavedeni modernizmom. Zato i jesu spremni vjerovati da sve religije spašavaju. Ako je svačija vjera prema svačijoj savjesti - ako savjest proizvodi vjeru - onda nema razloga vjerovati da jedna vjera spašava bolje od neke druge, dok god je savjest usmjerena prema Bogu. Ovakve izjave možemo čitati u dokumentima od Katehetske Komisije Francuskih Biskupa: "Istina nije nešto primljeno, gotovo, nego nešto što se razvija.".

Ova dva gledišta su sasvim različita. Govori nam se da čovjek ne prima istinu nego ju konstruira. A ipak znamo, i naša inteligencija to potvrđuje, da se istina ne stvara - mi ju ne stvaramo.

Pa kako se možemo braniti protiv ovih izopačenih nauka koje uništavaju religiju, štoviše kad se ti "nabavljači noviteta" nalaze u samim njedrima Crkve? Hvala Bogu, bili su razotkriveni na početku stoljeća na način koji nam omogućava da ih lako prepoznamo. I ne smijemo to gledati kao stari fenomen koji zanima samo Crkvene povjesničare. Pascendi je tekst koji je i danas mogao biti danas; iznimno je tematski i oslikava.

Vidimo da su "lišeni svakog čvrstog okrilja filozofskog i teološkog znanja, te štoviše prožeti otrovnim naucima neprijatelja Crkve, bez ustručavanja izdaju za obnovitelje same Crkve; i zbijajući svoje redove obrušavaju se na ono što je najsvetije u Kristovu djelu, ne štedeći pritom ni samu osobu božanskog Otkupitelja, kojega, svetogrdnom drzovitošću, svode na položaj običnog i jednostavnog čovjeka.". "A budući da moderniste - jer se te s pravom naziva tim imenom - resi vrlo prepredena vještina da svoja učenja ne predstavljaju u koordinira­nom i cjelovitom obliku, nego su raspršena i razdvojena jedna od drugih, dok su zapravo postojana i određena, bit će potrebno prije svega sakupitisva ta učenja u jedan sklop te zatim pristupiti istraživanju izvora tolikog zastranjenja i odrediti mjere kako bi se spriječile njegove štete.". "Što je očitije iz samoga vladanja modernista, koje je potpuno sukladno onom što uče. U spisima i govorima oni nerijetko zastupaju sad jedno sad drugo učenje, tako da se lako stječe zaključak da su nejasni i nepo­uzdani. Ali sve se to čini hotimice, naime zbog mišljenja da zastupaju međusobnu odvojenost vjere i znanosti. Zato se zna dogoditi da se u njihovim knjigama susreću stvari koje bi rekao i jedan katolik; no već na idućoj stranici susreću se druge koje su tipične za učenje jednog racionalista.". "I tako nastavljaju svoj put, nastavljaju ga usprkos pokudama i osudama, prikrivajući nevjerojatnu drzovitost velom prividne poniznosti.". "Ako se i nađe netko tko im zadaje strah jer ih uspijeva svojim naukom djelotvorno pobiti, zavjerom šutnje poigravaju se s njegovim živcima. A taj je način u njihovu odnosu prema katolicima još odvratniji jer, istodobno i bez imalo takta i mjere, obasipaju hvalama one koji su na njihovoj strani, prihvaćaju i s neskrivenim se oduševljenjem  dive njihovim knjigama koje vrve novostima. Koliko se više netko drzne uništavati staro, odbacivati tradiciju i crkveno učiteljstvo, toliko više ga smatraju mudrim; i, na kraju, a to mora duboko zgroziti svaku čestitu dušu, ako je netko osuđen od strane Crkve, ne samo da ga javno obasipaju pohvalama nego ga gotovo časte kao mučenika za istinu. Pogođeni i zbunjeni svom tom bukom pohvala i pogrda, mladi, kako s jedne strane ne bi ispali neznalice, a s druge da bi izgledali mudri, vođeni znatiželjom i ohološću, predaju se i prelaze na modernizam.".

Sve ove oznake tako blisko odgovaraju onome što danas vidimo tako da možemo pomisliti da su nedavno napisane. 1980., nakon osude Hansa Küng-a, skupina Kršćana sudjelovala je u činu vjere(auto da fe, actus fidei - obred javne pokore za heretike i otpadnike op.p.) ispred katedrale u Kölnu, kao u činu protesta protiv odluke Svete Stolice koja ovom švicarskom teologu oduzima kanonski mandat(više nije mogao predavati katoličku teologiju op.p.). Bio je načinjen krijes na koji su bacili Küngovu sliku i spise "kako bi simbolizirali suzbijanje hrabre i iskrene misli"(Le Monde). Nedugo prije toga, sankcije protiv oca Pohiera isprovocirale su još jedno javno negodovanje. Tri stotine Dominikanske braće i sestara potpisali su jedan tekst; opatija iz Bouquen-a, kapelica iz Montparnasse-a i druge avangardne grupe su skočile u sukob. Jedina novost u usporebi sa Pijevim opisom jeste ta da se više ne skrivaju pod poniznošću(poslušnost, podložnost op.p.). Zadobili su povjerenje; imaju previše potpure unutar Crkve da bi se više skrivali. Modernizam nije mrtav; naprotiv, napreduje i paradira.

Da nastavimo s Pascendi: "Nakon svega toga, treba li čuditi, časna braćo, što su katolike, koji su hrabro stali u obranu Crkve, modernisti prikazali kao oličenja zlonamjernosti i zavisti? Nema te uvrede i pogrde koju im nisu nanijeli, a uobičajeno im je optuživati ih da su neznalice i tvrde glave. Ako se i nađe netko tko im zadaje strah jer ih uspijeva svojim naukom djelotvorno pobiti, zavjerom šutnje poigravaju se s njegovim živcima.". Ovo je ono što se danas događa opsjedanim i progonjenim tradicionalnim svećenicima te kleričkim i laičkim religioznim piscima o kojima tisak, koji je u rukama progresivista, ne govori ni riječi. Pokreti mladih se također izbjegavaju zbog činjenice da su ostali vjerni, a njihove poučne aktivnosti, hodočašća i ostalo ostaju nepoznati javnosti koju su mogli jako ohrabriti.

"Pišu povijest te pod prividom da govore cijelu istinu sve ono što baca sjenu na Crkvu s loše skrivenim zadovoljstvom marljivo iznose na svjetlo. Nastoje što je više moguće izbrisati pobožne narodne tradicije, slijedeći određeni apriorizam. Pokazuju prezir prema svetim relikvijama kojima ne treba druge preporuke osim njihove drevnosti. Na kraju, muči ih isprazna čežnja da svijet priča o njima, te uvjeravaju sebe da se to neće dogoditi ako budu govorili ono što se uvijek i što su svi govorili."

Što se tiče njihovog nauka, on se bazira na nekoliko slijedećih točaka koje bez teškoća prepoznajemo u današnjoj misli. "Zbog toga mu[ljudskom razumu op.p.] nije dano vinuti se Bogu, niti spoznati njegovu egzistenciju, pa ni pomoću vidljivih stvari.". To je vjera za moderniste. Time je Bog stvoren u duši i to je Objava.

Iz sfere religioznog osjećaja prelazimo u sferu intelekta, koji nastavlja elaborirati osnovno dogme: pošto je čovjek obdaren inteligencijom, ima potrebu misliti o svojoj vjeri. Kreira formule koje ne sadrže apsolutnu istinu, nego samo slike ili simbole istine. Posljedično, te dogmatske formulacije su podložne promjeni, evoluiraju. "Tako se stvorio prostor za duboki razvoj dogmi.".

Formulacije nisu jednostavno teološke špekulacije, one moraju biti živuće da bi bile stvarno religiozne. Čovjekov osjećaj za religiju, religiozni sentiment treba ih "vitalno" asimilirati. "Živjeti vjeru" je trenutna faza. Nastavljajući Pijevo razotkrivanje modernizma čitamo: "Iz toga slijedi da te formulacije, da bi bile žive, moraju biti i ostati primjerene i za vjeru i za vjernika. Zato ako iz bilo kojeg razloga ne dođe do te prilagodbe, one gube prvotno značenje i zahtijevaju da ih se preinači. Predstavljajući tako vrijednost i promjenjivost dogmatskih formulacija, ne čudi što su modernisti dogme toliko prezirali; dok naprotiv u svijest dozivaju i veličaju religijski osjećaj i religijski život.". U njihovim propovijedima, predavanjima i katekizmima, "gotove formulacije" su anatematizirane.

Vjernik čini svoje osobno iskustvo vjere, onda ga verbalno komunicira drugima, i onda na taj način religiozno iskustvo propagira samo sebe. Kada vjera postane zajednička, ili kako netko kaže kolektivna, osjeti se potreba da se ona u društvu kombinira da se sačuva i razvija zajedničko blago. Tako je nastala Crkva. Crkva je "Dio kolektivne svijesti, odnosno kolektivnost pojedinačnih svijesti, koje su, po vitalnoj trajnosti, sve ovisne o prvom vjerniku, to jest, u slučaju katolika, o Kristu.".

I tako modernisti pišu povijest Crkve: na početku, kada se još uvijek vjerovalo da autoritet Crkve dolazi od Boga, gledalo se na nju kao samovladalačko tijelo. "Kao što je Crkva potekla iz kolektivnosti svijesti, tako autoritet nužno proizlazi iz same Crkve.". Dakle, vlast mora promijeniti mjesto i doći s dna. Kao što je politička svijest stvorila vladavinu naroda, ista se stvar mora dogoditi u Crkvi: "Ako dakle crkvena vlast ne želi izazvati i održavati nutarnji sukob u ljudskim savjestima, nužno je da se i ona sama pokori demokratskim oblicima.".

Sada ćete razumjeti odakle su kardinal Suenens i ostali govornjikavi teolozi dobili svoje ideje. Post-koncilska kriza je u potpunom kontinuetu sa krizom koja je uznemirivala kraj prošlog stoljeća i početak ovog(20. st. je stoljeće u kojem je autor napisao ovu knjigu op.p.). Također ćete razumjeti zašto, u katekizmima koje vaša djeca donose kući, sve počinje sa prvim zajednicama koje su se formirale nakon Pedesetnice(Duhovi op.p.), kada su učenici, kao posljedicu uzdrmavanja koje je susret s Isusom izazvao u njima, osjetili potrebu za božanskim i zajedno živjeli "novo iskustvo". Sada možete objasniti odsutstvo dogmi - kao što su Presveto Trojstvo, Utjelovljenje, Otkupljenje i Uzašašće - u tim knjigama i u propovijedima. Texte de référence ili učiteljski priričnik za vjeronauk kojeg je pripremio francuski episkopat također govori i o stvaranju grupa koje će biti "mini-crkve" koje bi trebale ponovno stvoriti Crkvu stutrašnjice na linijama za koje su modernisti mislili da se mogu prepoznati u rođenju Apostolske Crkve: "U vjeronaučnoj skupini, učitelji, roditelji i djeca daju svoje životna iskustva, njihove duboke čežnje, vjerske slike i određeno znanje o stvarima vjere. Proizlazi suočavanje, što je zapravo preduvjet istine do toga da uzburkava njihove duboke aspiracije i proizvodi autentično predanje pomjenama koje bilo koji kontakt sa Evaneđeljem neizbježno proizvodi. Tek nakon iskustva odvojenosti, obraćenje, oblik smrti, može biti učinjeno, uz pomoć milosti.".

Dakle biskupi su ti koji u pol bijela dana provode modernističke taktike koje je osudio sv. Pio X. Sve je u ovom paragrafu[13] - ponovno ga pažljivo pročitajte: religiozni osjećaj uzburkan potrebom, dubokim čežnjama, istina koja se oblikuje u dijeljenju iskustava, promjena dogmi i prekid s Tradicijom. Jer za moderniste i sakramenti proizlaze iz potrebe "budući da se, ponovno to primijetimo, u njihovu sustavu sve pripisuje dubokim potrebama.". Religija treba opipljivo tijelo: "Što se zatim tiče sakramenata, oni se za moderniste svode na puke simbole ili znakove, koji međutim nisu nedjelotvorni; njihovu djelotvornost pokušavaju protumačiti primjerom nekih riječi koje su spletom sretnih okolnosti stekle snagu širenja nekih snažnih ideja te vrlo duboko pogađaju duše. Kao što su te riječi određene za spomenute ideje, tako su i sakramenti određeni za vjerski osjećaj: nikakve od njih koristi. Sigurno bi govorili jasnije ako bi tvrdili da su sakramenti ustanovljeni jedino za to da hrane vjeru. Ali to je Tridentski koncil osudio: » Tko kaže da su sakramenti ustanovljeni samo kako bi hranili vjeru, neka bude kažnjen anatemom.«.".

Ova se misao može pronaći ponovno, na primjer, u Bresetovim spisima, koji je bio "ekspert" na Koncilu: "Nije sakrament taj koji donosi Božju ljubav u svijet. Njegova ljubav je djelotvorna u svakom čovjeku. Sakrament je trenutak njene javne manifestacije u zajednici učenika... Rekavši ovo, ni na koji način ne želim poreći učinkoviti vid sakramentalnih znakova. Čovjek se ispunja sa samo-izražavanjem, a to je točno za sakramente kao i za ostatak njegovih aktivnosti."[14].

A knjige Svetog Pisma? Modernisti ih definiraju kao: "zbirku iskustava: to ne bi bila opća iskustva što ih ima svaki čovjek, nego izvanredna i glasovitija koja su se zbila u nekim religijama.". Bog govori kroz ove knjige, ali On je Bog koji je unutar nas. Knjige su nadahnute na način pjesničkog nadahunuća; nadahnuće se uspoređuje sa hitnom potrebom koju je vjernik osjetio da priopći svoju vjeru u pisanju. Biblija je ljudskih ruku djelo.

U Pierres Vivantes,[15], djeci se govori da je Postanak "poema" koju su nekada davno napisali vjernici koji su "razmišljali". Ova kompilacija, koju je francuski episkopat nametnuo svoj djeci koja pohađaju vjeronauk, odiše modernizmom na skoro svakoj stranici. Idemo povući kratku paralelu:

Sv. Pio X.: "Bilo kako bilo jedno je sigurno: valja sačuvati pravilo da se dob bilo kojeg dokumenta ne može odrediti drukčije osim po razdoblju u kojem se neka potreba javila u Crkvi.".
Pierres Vivantes: "Kako bi pomogli tim zajednicama da žive Evanđelje, neki su im apostoli pisali pisma koja se također zovu poslanice... ali iznad svega Apostoli su usmeno prenijeli što je Isus učinio među njima i što je rekao. Kasnije, četiri pisca - Marko, Matej, Luka i Ivan - su zapisali što su Apostoli rekli. Datiranje Evanđelja: Marko oko 70.god.? Luka oko 80.-90.? Matej oko 88.-90.? Ivan oko 95.-100.? Prepričavali su događaje iz Isusovog života, Njegove riječi, a napose Njegovu smrt i uskrsnuće kako bi prosvijetlili vjeru vjernika.".

Sv. Pio X.: "Jednako se tako, prema njima, u svetopisamskim knjigama susreću mnogobrojne pogreške povijesnog i znanstvenog karaktera. Ali, tvrde oni, to nisu povijesne ili znanstvene knjige, nego vjerske i moralne, gdje su znanost i povijest poput nekog ovoja kojim se obavijaju religijska i moralna iskustva kako bi se bolje širila u puku.".
Pierres Vivantes: "Knjiga(Postanak) je poema, a ne znanstveni priručnik(zanimljivo, ovo se čuje gotovo svakodnevno na našim katoličkim bogoslovnim fakultetima op.p.). Znanost nam kaže da je trebalo milijune godina da se pojavi život." "Evanđelja ne govore priču Isusovog života u istom smislu u kojem tv i novine izvještavaju današnje događaje.".

Sv. Pio X.: "I to je razlog zbog kojeg modernisti nimalo se ne ustručavaju tvrditi da su te knjige, a osobito Petoknjižje i prva tri evanđelja, od prvobitnih kratkih tekstova malo-pomalo bili proširivani dopunama i umecima, bilo u obliku teoloških ili alegorijskih tumačenja, bilo u obliku prijelaza koji su međusobno povezivali pojedine dijelove.".
Pierres Vivantes: "Ono što je u tim knjigama napisano bilo je prethodno usmeno prenošeno s oca na sina. Jednog dana netko je to zapisao kako bi i on to prenio; i često, ono što je zapisao drugi su prepisivali za druge ljude... 538. godine, Perzijska dominacija: razmišljanja i predaje postale su knjige. Oko 400.g. pr. Kr, Ezra je skupio razne knjige kako bi od njih načinio Zakon ili Petoknjižje. Svici Proroka su napisani. Razmišljanja Mudraca proizvode različita remekdjela.".

Katolicima koji se čude novom jeziku kojeg koristi "Koncilijarna Crkva", pomoći će to ako znaju da nije sasvim nov: Lammenais, Fuchs i Loisy su ga koristili već u prethodnom stoljeću(19. st. op.p.), i da su oni sami samo pokupili sve zablude koje su strujale vjekovima. Ali Kristova Religija nije se promijenila, i nikada neće: ne smijemo dopustiti da nam se išta nametne.

[13] Texte de référence, par. 312.
[14] De commencement en commencement, str. 176.
[15] Vidi 8. poglavlje

Nema komentara:

Objavi komentar

Za komentiranje odaberite nadimak.
Komentari bez nadimka neće biti odobreni kao ni komentari koji sadrže psovke i ostale nekulturne riječi.